Ivo Kobaš iz Grebnica autor je knjige Moji dobri Grebničani. Promocija Ivine knjige održat će se u subotu, 22. 05. 2021. u Omladinskom domu u Grebnicama u 16:00 sati. Prije promocije, za naš portal Ivo je pristao reći nekoliko riječi o sebi i svojoj knjizi.
Za početak nam se predstavite i recite nešto o sebi?
U najkraćim crtama, ja sam Ivo Kobaš, rođen sam u Grebnicama već davne 1954. godine od roditelja Anke i Ilije, domaćice i zemljoradnika. Dosadašnji život sam proveo školujući se i radeći u Bosni i Hercegovini i Nizozemskoj. Radio sam toliko različitih poslova da bi bilo zamorno sve ih nabrajati pa ću vaše slušatelje poštedjeti toga dijela priče, a reći ću samo da sam od nedavno umirovljenik. Moram se i pohvaliti da sam s ovim najnovijim poslodavcem najzadovoljniji, jer on ništa ne traži, a uredno plaća.
Autor ste knjige Moji dobri Grebničani. Možete li nam detaljnije reći kakve informacije o Grebnicama se mogu naći u vašoj knjizi? Pišete li o ljudima, događajima ili nečem trećem?
Koliko znam, većina knjiga vezanih za naš zavičaj su napisane o događajima. Ti događaji su najčešće povijesnog, etnološkog, ekonomskog, geografskog, sportskog ili drugih žanrova koji su, istina, u većoj ili manjoj mjeri vezani za ljude, ali koji su manjim dijelom usmjereni na same ljude, na njihove osobine i međusobne pojedinačne odnose. Meni se učinilo da bi priča o ljudima također mogla biti zanimljiva, a možda i zanimljivija od ostalih, jer zavičaj nije istinski zavičaj bez ljudi. Naprotiv, ljudi su najvažniji zavičajni resurs, oni su ono po čemu najviše i osjećamo zavičaj svojim. Ako se nekada vratimo u zavičaj u kojem sada žive drugi ljudi, shvatimo da to više nije onaj naš, istinski naš zavičaj, i mi dalje, dok smo živi, zavičaj nosimo samo u sebi; onaj nekadašnji, onaj naš, a novi koji je nastao od novih ljudi koristimo samo kao sredstvo pomoću koga se lakše povezujemo sa svojim zavičajem koji je zaključan još samo u našoj mašti. Dakle, ljudi su glavna karakteristika zavičaja, oni ga određuju i stvaraju pravu sliku i o njemu i o nama više nego geografska širina, narodna nošnja ili događaj koji se u njemu zbio prije nekoliko stotina godina. I zato sam ja odlučio pisati o ljudima, želeći pomoću njih dočarati i ko sam ja, i kakav sam i gdje su mi korijeni. Želio sam upoznati i druge ljude s ljudima iz moje sredine, a preko njih i sa mnom samim, jer svako bolje međusobno poznavanje je i način da se bolje razumijemo, da se više poštujemo i cijenimo.
Što vas je motiviralo da napišete knjigu?
Iskreno da priznam, ni sam nisam znao da će ovo nekada biti knjiga. Pišući iz raznih razloga, uglavnom za neke portale, napisao sam više tekstova o ljudima iz Grebnica. Oni su se tako prenosili godinama, od portala do portala i po nekim privatnim arhivama. Mnoge sam bio i izgubio u dva velika napada virusima koje je pretrpjelo moje računalo. Na drugoj strani, počeo sam nešto pisati o svojoj obitelji i rodbini što sam želio ostaviti svojim potomcima, ali i to se sve samo nagomilavalo i bilo je dosta nesređeno. Kad sam postao umirovljenik, odjednom sam imao više vremena i za svoje hobije, a pisanje je, svakako, jedan od njih. Počeo sam prikupljati i sređivati svoje stare rukopise, objavljene i neobjavljene, i svrstavati ih po nekoj svojoj logici. Tada sam shvatio da imam tekstova o svojim sumještanima i više nego što mi je potrebno za knjigu. Odbacio sam neke, većinu onih o svojoj obitelji i rodbini, mada ih je i pored toga ostalo možda i više nego što treba, i tako je nastala ova knjiga. Ona nije bila plan, više je nastala kao posljedica drugih planova. Ali moram priznati da mi je drago što je nastala i sad sam baš sretan što se sve tako završilo.
Vi ste iz Grebnica, godinama ste živjeli i radili u inozemstvu. Kako biste usporedili život u Grebnicama i Posavini sa životom u inozemstvu? Ljudi, navike, po vašem iskustvu ima li velike razlike?
Ovo pitanje se često postavlja ne samo od od onih koji su ostali u domovini onima koji su otišli, nego to se često pitamo i mi koji smo ili otišli, ili smo i tamo i ovamo. Ako bismo rekli da je tamo sve drukčije, ne bismo bili daleko od istine. Ali i ako bismo rekli da je sve tako slično kao i ovdje, ni to ne bi bilo daleko od istine. Sve zavisi iz kog ugla gledamo, a pogotovo zavisi od toga što želimo vidjeti. Moglo bi se o ovome govoriti nadugačko i naširoko, ali u najkraćem – gdje god su ljudi u pitanju, sve je to manje-više slično. Da, Nizozemska je uređenija zemlja, više se poštuju zakoni, životni standard je znatno viši, ali kad se bolje zagledate, ni to sve nije baš u potpunosti tako kao izgleda. I kod njih, na primjer, ima korupcije, ali je više maskirana. (Primjer: u mom mjestu su zaključili da na jednoj raskrsnici treba napraviti kružni tok. To je koštalo oko 100.000 eura. Sljedeće godine su zaključili da je to bilo pogrešno pa su opet sve vratili na staro i ponovo platili isti iznos. Naravno, niko nije pozivan na odgovornost, a neko je dobro zaradio na račun građana). I kod njih ima diskriminacije, ali je ljepše upakirana. (Samo jedan primjer: žene su za isti posao koji rade plaćene oko 20 % manje nego muški. Toga nigdje u zakonu nema, ali u praksi je tako). Ako pogledamo njihova primanja, ona su znatno iznad naših. Ali kad pogledamo i troškove, ta se razlika znatno istanji. Nemaš ti velike koristi ako zaradiš mjesečno 2.000 eura, a samo za stan platiš 1.000, a za hranu 500 eura.
Dalje, vani se mnogo više radi. Tamo se ima vrlo malo slobodnog vremena. A što se sloboda i ljudskih prava tiče, i to je na višem nivou nego kod nas, ali ne mnogo, a u nekim segmentima smo i podjednaki. Smiješ ti, recimo, reći da je Putin uradio neki dobar potez; smiješ reći da je Trump bio dobar predsjednik; smiješ reći da je homoseksualnost bolest ili smiješ reći da maske ne pomažu u borbi protiv Kovida. Sve to smiješ, ali teško da će neko od državnih, velikih medija to prenijeti. To se može vidjeti samo na manjim, nezavisnim medijima, kao kod nas.
Zbog svega navedenog, nekim ljudima se više dopada živjeti tamo, a nekima ovdje. Moglo bi se reći da su i jedni i drugi u pravu. Ne stoji isto svako odijelo svakoj osobi.
Nešto za kraj, neka poruka čitateljima.
Za kraj bih se ponovo vratio knjizi o kojoj smo i započeli razgovor. Naravno, pozvao bih sve ljubitelje pisane riječi da dođu u subotu u Grebnice na predstavljanje ove knjige. Grebničanima će ona biti zanimljivija, jer dobro poznaju ljude koji su opisani. Ali i mnogima koji nisu iz Grebnica su neki od tih ljudi poznati. No, i onima koji ne poznaju junake ove knjige bi mogao biti zanimljiv prikaz ovakve slike zavičaja kroz ljude; to bi im moglo biti stimulans da i oni u svojim sredinama naprave nešto slično. Ali posebno što će biti zanimljivo na ovom druženju bit će, pretpostavljate već, ljudi. Tu će biti, prema onome što već znam, više vrlo zanimljivih, divnih ljudi. Neka imena namjerno čuvam kao tajnu, neka to bude lijepo iznenađenje za goste.
Autori: Mario Pejić, ( Pitanja ), Ivo Kobaš
