Volonterka Samra Šakanović iz Orašja organizirala je humanitarnu akciju za imigrante u Velikoj Kladuši. Povodom humanitarne akcije sa Samrom smo napravili intervju, gdje nam objašnjava zašto se odlučila pomoći imigrantima i kakvo je stanja s imigrantima u BiH.
Samra, reci nam što te je motiviralo i kako si došla na ideju da organiziraš humanitarnu akciju pomoći imigrantima u Velikoj Kladuši?
U migrantskim kampovima u Bihaću i Velikoj Kladuši volonterski sam provela sedam dana. Zbog situacije u kojoj sam se zatekla bila sam primorana kao čovjek i građanin Bosne i Hercegovine učiniti nešto za te nesretne ljude. Moja početna ideja bila je prikupiti malo hrane i odjeće, te svojim automobilom krenuti putem Velike Kladuše, ali zbog velike količine donacija dobrih građana općine Orašje mora sam unajmiti i kombi koji je bio do vrha pun. Kada vidite maleno dijete koje spava na zemlji, ne treba vam motivacija da nešto učinite za njega. Tome i još gorim stvarima svjedočila sam migrantskim kampovima.
Možeš li nam ukratko opisati kako ste izvela akciju i tko je sve sudjelovao?
U ovoj akciji sudjelovali su, najprije, građani općine Orašje, onda Medžlis Islamske zajednice, humanitarna organizacija Merhamet i udruge žena “Posavski cvijet” i “Žene Orašja”. Volonteri koji su odvezli prikupljene donacije su Dejli Šakanović, Asmir Šadić, Marko Neretljak i ja. Akcija je trajala nepunih osam dana i u tako kratkom periodu skupljena je najveća donacija koja je ikada došla u Veliku Kladušu. Nahranili smo i obukli 400 migranta. Također, donirali smo namirnice i novac njihovoj lokalnoj kuhinji i izmamili osmjeh na lica mnoge dječice igračkama i grickalicama.
Na osnovu tvog boravka s imigrantima što nam možeš reći o njihovom položau u BiH? Kako žive, jesu li zbrinuti, pomažu li im javne vlasti i slično?
Da li su zbrinuti ovisi od grada do grada u kojem borave. U Bihaću su vlasti i Crveni križ uradili mnogo za njih. Ne sve, ali mnogo. Ponudili su im smještaj i tri obroka dnevno. To je sasvim dovoljno, gledajući na to kako tretiraju migrante u Velikoj Kladuši. Oni spavaju na livadi na zemlji. Oni sretniji imaju poderane šatore. Nemaju toalete, nemaju pitku vodu, nemaju novac, niti hranu. Najbolje rečeno, nemaju apsolutno nikakve uvjete za život. Prvi put kada sam posjetila njihov kamp, jedan od migranata mi se požalio da je za cijeli dan pojeo samo jednu jabuku i čašu mlijeka, dok sam drugi put zatekla jednu humanitarnu organizaciju kako im dijeli ručak. Nadam se da će tako i ostati. A to kakav je njihov položaj u Bosni i Hercegovini ne smijem ni komentirati. Izazvala sam i previše nemira zalažući se za ovaj narod. Desetak metara od migrantskog kampa nalazi se azil za pse. Čini mi se da te životinje imaju bolji položaj i tretman.
Jesi li razgovarala s imigrantima, znaš li što oni žele. Da li žele ostati u BiH, ili žele ići za Njemačku u i druge zapadne bogate zemlje?
Velika većina migranta su obrazovani ljudi i govore više jezika, pa tako i engleski jezika na kojem sam razgovarala sa njima. Oni nisu divljaci, nisu zaostali i nisu manijaci. Naravno, u svakom žitu ima kukolja, ali nema razloga da na osnovu pojedinaca sudimo većini. Njihova trenutna želja da iz Bosne i Hercegovine odu u Sloveniju, jer se njihovi snovi o boljem životu u Njemačkoj i drugim bogatim državama polako pretvaraju u noćne more. Podijelila bih ih u tri skupine: a) ona koja i dalje želi krenuti putem EU b)ona koja traži azil i ostati će u BiH ( iako je njih najmanje) c) ona koja očajnički moli da ga vrate nazad u njegovu državu. Samo se zapitajte što mu se onda dešava u našoj državi dok se tako jako želi vratiti u svoj dom pokošen ratom. Svi ti ljudi su na ivici nervnog sloma. Pomoć naše države im je prijeko potrebna.
Nedavno su u Bihaću organizirani anti imigratskii prosvjedi. Jesu li te ti prosvjedi iznenadili, kako građani gledaju na imigrante i imali otvoreni izljeva mržnje prema imigrantima?
Nisam iznenađena niti malo. Ljudi se brinu za svoje domove i obitelji. Mediji konstantno prenose lažne informacije o migrantima i vjerujem da su Bišćani uplašeni. Kada si prepušten sam sebi u tako očajnoj situaciji spremani si na očajničke poteze. Ne smijem ni zamisliti kako bi naši ljudi reagirali kada bi u Orašje došlo 1500 migranata i kada bi lokalni mediji stalno pričali i pisali o tome kako su oni nasilnici, manijaci, drogeraši i slično. Građa
ni Bosne i Hercegovine su kivni na ove ljude. Ja ne tvrdim da su svi oni divni, nježni i puni ljubavi, ali me zanima da li su moji sudržavljani mislili da će biti baš takvi nakon što su pobjegli od rata i pješačili pet mjeseci. Osudite sve one koju su pobjegli iz ekonomskih razloga, jer su mislili da će u Njemačkoj živjeti život iz snova, ali ne zaboravite da tamo ima djece bez roditelja, bez dokumenata i nade. Djece i odraslih kojima je strašni rat uništio apsolutno sve što su imali. Imala sam priliku razgovarati sa jednom djevojkom iz Sirije, odlikašicom i učenicom za primjer koja je zbog rata pobjegla iz svoje države sa samo jednom malo torbom. Uz sebe ima dva brata. Gdje su joj roditelji, to ni ona ne zna. Trenutno u migrantskom kampu u Velikoj Kladuši boravi sa slomljenim nosom, jer je pokušala da pređe granicu. Spava na podu. Jede jednom dnevno. Nosi japanke i majicu na tregere. Drugo nema, a zima dolazi. Ako vam nje nije žao, onda se stidi Bosno i Hercegovino.
Za kraj, jesi li ponosna na organiziranu akciju i planiraš li nešto slično ponoviti u budućnosti?
Naravno. Najviše sam ponosna na građane općine Orašje.
Autor: Samra Šakanovć, Mario Pejić, ( pitanja).
