Slavica Benković trenutačno sa svojom obitelji živi u Njemačkoj u gradu Mannheimu. Slavica pripada krugu brojnih osoba koje su odlučile napustiti našu sredinu, ( Ugljaru gdje je prije živjela ), kako bi svoju sreću potražili u Njemačkoj.
Za naš portal Slavica je pristala napraviti intervju u kojem će nam reći nekoliko riječi vezanih uz temu usporedbe života u Njemačkoj s životom u BiH. Zašto se odlučila odseliti, što u Njemačkoj radi, što bi poručila mladima da idu ili ne, samo su neka od pitanja na koje nam je Slavica odgovorila u ovom intervju, a odgovore na ta i brojna druga pitanja obvezno pročitajte u nastavku.
Slavice, kao što smo rekli u uvodu, trenutačno živite u Njemačkoj. Kada ste odselili u Njemačku i što je bio glavni razlog odlaska?
Doselila sam u Njemačku prije tri mjeseca točnije 01.05 ove godine. Suprug je došao ovdje ranije krajem 12 mjeseca prošle godine. Glavni razlog mog odlaska je taj sto nisam vidjela nikakvu budućnost za svoje dijete. Ja sam uvijek govorila da ćemo se mi odrasli nekako i snaći, ali nasa djeca u Posavini nemaju nikakvu budućnost. Jedan od razloga je i politika.U Posavini opstaju samo politički podobni. Ne želim da pravim reklamu pa neću spominjati ime stranke ,ali mislim da svi već znamo koja stranka je glavna na ovom području. Ako nisi politički podoban, nema te nigdje.
Je li vam teško pao odlazak i napuštanje rodnog kraja, odnosno jeste li se priviknuli na život u Njemačkoj?
Pa nisam sigurna u svoja osjećanja. Suprug i ja smo sami bez ičije pomoći i bez kredita napravili sebi kuću, a to znaci da smo oboje zbilja puno radili da bi stekli to sto smo stekli. Ali od zidova se ne živi, od poljoprivrede se ne živi, već samo preživljava. To definitivno nije život koji želim svom djetetu zato će moj konačan odgovor biti da mi nije zao sto sam došla u Njemačku, jer smo ovdje za ova tri mjeseca stekli sve ono sto smo kod kuće gradili godinama.
Što ste radi ( zaposlenje ) i čime ste se bavili u BiH, a što sada radite i čime se bavite u Njemačkoj?
U BiH nisam imala stalno zaposljenje jer nisam bila politički podobna. Kasnije kada je narod počeo da seli, možda sam i mogla da dobijem posao kao trgovkinja, ali sam smatrala da mogu vise da zaradim baveći se poljoprivredom i da sam sama svoj gazda.
Inače moja glavna djelatnost je bila uzgoj i prodaja krastavaca „kornisona“. U Njemačkoj trenutno radim kao kućna pomoćnica i čistačica dok ne savladam jezik toliki dobro da mogu da radim u struci. Inače po struci sam veterinarski tehničar.
Trenutno radim na devet mjesta za devet obitelji. To su uglavnom poslovi Čišćenja stanova po par sati na jednom mjestu tako da sam uskladila termine i poslove kako meni odgovara i zato mogu da radim na vise mjesta i vrlo sam zadovoljna. Nemam nikakve zamjerke ni jednom svom poslodavcu, mi smo se već navikli jedni na druge tako da smo kao obitelj.
Kada bi uspoređivali ljude u Njemačkoj sa ljudima u BiH, što bi istaknuli kao najveću razliku?
Najveća razlika je ta sto u Njemačkoj živi mnogo nacija i mnogo ljudi različitih religija i vjere i tamo te cijene po tome kakav si radnik a ne kao kod nas po vjeroispovjesti i političkom opredjeljenju.U Njemačkoj se osjećaš kao čovjek, ne kao rob i mašina. Ovdje imaš onoliko koliko želiš da imaš. Sve zavisi od toga koliko želiš da radiš.
Od određenog broja naših iseljenika se može čuti da Nijemci na naše ljude gledaju s visoka, odnosno da nas sa Balkana smatraju nižim bićima. Za vaše vrijeme boravka u Njemačkoj kakav je vaš utisak u vezi tog pitanja, imate li osjećaje da Nijemci na vas i vašu obitelj gledaju kao na, da tako kažem, niža bića?
Za ova tri mjeseca ja to nikad nisam osjetila na svojoj koži. Nižim bićima se osjećaju ljudi u BIH, nižim bičem sam se osjećala dok sam bila u BiH a ne ovdje. Pošteno odradiš svoj posao, za njega budeš pošteno plaćen i to je to. Nijemci su izričito kulturan narod i mi moramo još puno toga da naučimo od njih.
Što bi poručili mladina na ovom našem prostoru, da li da idu Njemačku ili da pokušavaju nešto učiniti u BiH?
Savjetujem svima da idu. Kod nas nema budućnosti niti u jednom segmentu života. Sve je naopako i korumpirano. Ali moram da kažem i to da ostane onaj tko misli da mu je dobro. Svatko ima pravo na svoj izbor. Ja mislim da sam otišla u pravo vrijeme da mogu svom sinu da obezbjedim normalno školovanje, normalno zaposljenje i normalan život kakav je svatko od nas zaslužio. Pritom kad kažem “normalan “mislim na život koji živiš, raduješ se i život u kojem si sretan .
Planirate li se vratit?
Ne, nemam se namjeru vraćati nazad, barem ne do mirovine, ali mislim da se najverovatnije ni tada neću vratiti da ostanem tu živjeti.
Za kraj imate li nešto što želite poručiti našim čitateljima i ljudima, a da vas nismo pitali?
Za odlazak u Njemačku je potreban plan. Morate točno znati gdje idete, za koga ćete raditi i gdje ćete živjeti. Ako nemate plan vrlo brzo možete da se vratite kući. Ako planirate odlazak, dobro isplanirajte svaki svoj budući korak. Na početku će vam biti teško, ali to traje mnogo kraće nego što možete da zamislite. Kad prođe krizni period adaptacije budite sigurni da ste već uspjeli. I da učite Njemački, nije nužan ali je vrlo bitan. Ako ste pak odlučili da ne idete za Njemačku, želim vam svu sreću ovoga svijeta. Meni je žao što ja nisam bila među tim sretnicima koji imaju izbora da ostanu. Sretno svima.
Autori intervjua: Mario Pejić pitanja, Slavica Benković odgovori.
