Čovjek nervozan, ljut i neraspoložen sjedi sam u svojoj sobi. Čovjek ne zna što da radi, od dosade uzima daljinski i po tko zna koji puta prebacuje televizijske kanale. Čovjeku se na TV-u ništa ne sviđa, ali ipak zadržava program na nekoj utakmici, gleda je tek onako jer nešto mora činiti da ubije vrijeme. Cijelo to vrijeme čovjeka muči nešto drugo, on je nezaposlen, on je bez prihoda, on je uplašen za svoju golu egzistenciju…
Čovjek u bolničkoj sobi leži sam na svom krevetu. Čovjek duboko zamišljen zuri u strop svoje sobe. Toliko je zamišljen da ne primjećuje medicinsku sestru koja prolazi uz njegovu sobu i koja bezbrižno časka s osobljem u hodniku. Čovjek je nedavno saznao dijagnozu da boluje od teške bolesti, on zna da se bolest može liječiti, ali zna da sam nema dovoljno novca za liječenje i da naše zdravstvo adekvatno ne pokriva liječenje njegove bolesti. Zbog toga je tako i zamišljen, u sebi čovjek se pita hoće li umrijeti zato što nema novca za liječenje…
Čovjek hoda prema svom starom automobilu, zatim ljutito otvara vrata od svog automobila, sjeda na sjedalo, stavlja ključ u bravu, pali automobil i sprema se poći kući. Čovjek je jako umoran i samo čeka da što prije stigne svojoj kući. Čovjek je danas radio 4 sata prekovremeno, šef ga je maltretirao na poslu, a uz to tri mjeseca nije primio plaću, Čovjek mrzi svoj posao, mrzi svog šefa, psuje ih i proklinje u sebi, ali zbog gole egzistencije i kakve takve nade da će biti plaćen, čovjek ipak i dalje dolazi na posao te sluša mrskog mu šefa…
Što je zajedničko kod ova tri čovjeka? Prvo svi se oni nalaze u teškom i potlačenom položaja, a drugo oni imaju nešto što žele.
Onaj prvi želi naći posao da sebi može osigurati egzistenciju, onaj drugi želi kvalitetno zdravstvo koje će snositi troškove njegovog liječenja, a onaj treći želi da dobije svoje plaće te da ga šef prestane iskorištavati na poslu.
Ne samo da ova tri čovjeka imaju nešto što žele, već znaju i od koga to žele, odnosno koga će kriviti ako njihove opravdane ljudske želje ne bude ispunjenje. Tu dolazimo do političara, želje i očekivanja potlačenih ljudi usmjerenu su prema vlasti, a vlast obnašaju političari. Dakle ljudi očekuju od političara da riješe njihove probleme, onaj prvi da mu se riješi posao, onaj drugi da mu se riješi zdravstvo, a onaj treći da mu se riješe problemi na poslu.
A on izabrani političar, od koga potlačeni očekuju riješenje, bio predsjednik, premijer, ministar, načelnik, zastupnik, vođen svojim osobnim interesom, te interesom određenih struktura zasjeo je na visoku poziciju koju obnaša. S njegove točke gledišta ništa ne treba radikalno mijenjati, bar ne na takav način da se dovede u pitanje postojeći poredak i postojeća već uspostavljena raspodjela novca, moći i utjecaja, jer upravo u toj postojećoj raspodjeli on se probio i nalazi se na vrhu, ili bar blizu vrha na ljestvici društvene moći i utjecaja.
On izabrani političar nema problema s nezaposlenošću, on nema problema s zdravstvom jer će na kraju njegovo liječenje platiti država, a nema problema ni s kašnjenjem plaće ni iskorištavanjem na poslu, jer njemu plaća stiže na račun redovno svaki mjesec.
Zato za njega izabranog političara, onaj nezaposleni nije problem već statistika, isto kao i onaj bolesni i onaj izrabljivani na poslu. On političar sigurno, (samo od sebe bez nekog javnog pritiska ), ne planira rješavati njihove pojedinačne probleme, zašto što ne želi tražiti dodatna sredstva u proračunu kako bi riješio problem nezaposlenog ili bolesnog, a ne želi se zamjerati ni poduzetniku koji redovno daje „donaciju“ njegovoj stranki na vlasti, kako bi riješio problem onog na poslu koji radi bez plaće.
Upravo u tom nesrazmjeru, između onoga što čovjek opravdano očekuje i onog što je prosječni političar spremama učiniti, treba tražiti razloge potpunog pada povjerenja u mainstream politiku, državu i javne institucije. Žele li vratiti to povjerenje, političari moraju iskočiti iz svog uobičajenog šablona ponašanja i početi ozbiljnije rješavati stvarne probleme građana. Izabrani političari moraju znati, moraju biti svjesni da nezaposleni, bolesni i izrabljivani imaju sve manje strpljenja……
Autor: Mario Pejić
