Razvojem poljoprivrede i zadrugarstva dati ćemo šancu mladima da ostanu na ovim prostorima, posljednja je to u nizu budalaština izrečena od strane posavskih političari. Ovog puta je riječ o predsjedniku skupštine Županije Posavske Josi Markoviću, koji je to, između ostaloga, izrekao na video prilogu za Federalnu TV komentirajući novi zakon o zadrugama.
Izjava predsjednika skupštine Jose Markovića školski je primjer izjave, kojom se u javnosti stvara uvjerenje da je razvojem poljoprivrede moguće spriječiti iseljavanje mladih te razviti ovu našu zaostalu sredinu.
Veliki broj naših mještana bavi se poljoprivredom i stoga još uvijek živi u nekom svom filmu u kome je plodna zemlja veliko neiskorišteno bogatstvo, a vrijedni i marljivi seljaci su ti koji će svojim radom uz Božju pomoć izvući ovu sredinu iz siromaštva. U tom filmu mladi sretni obrađuju zemlju, ustaju se ujutro i redovno obilaze oranice svojih djedova, kopaju i po cijele dane naporno rade u poljima, a sve kako bi ostali na svojim vjekovnim ognjištima i kako ne bi morali odlaziti u mrsku tuđinu.
Problem je u tome što je “film”, odnosno uvjerenje naših ljudi jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo.
Gledano s polja ekonomije, isključivo razvojem poljoprivrede jednostavno je nemoguće razviti bilo koju sredinu. Ne postoji nijedna zemlja na svijetu koja je razvijena i bogata zbog poljoprivrede i plodne zemlje. Da je plodna zemlja i poljoprivreda tako važan resurs, onda bi sve države s puno obradive plodne zemlje bile bogate, a ratovi se ne bi vodili za naftu na bliskom istoku, već za obradivu zemlju u Mađarskoj, Poljskoj i Hrvatskoj to jest Slavoniji.
Da ilustriram, Mađarska i Ukrajina imaju velike površine obradive zemlje pa opet nisu bogate države, ne zato što su glupi ili što ne znaju koristiti obradivu zemlju, već jednostavno zato što plodno zemljište nije ni približno vrijedan resurs koliko naši ljudi računaju da je.
Zemlje koje imaju razvijenu i intenzivnu poljoprivredu poput Njemačke i Francuske, nisu bogate i razvijene zbog poljoprivrede, već zbog razvijene industrije te financijskog i industrijskog sektora. Poljoprivreda u razvijenim zemljama čini tek 4 – 5%, ( zavisi od zemlje do zemlje ), ukupnog bogatstva zemlje, dok ostatak otpada na uslužne djelatnosti, financijski sektor i industriju.
Dakle u razvijenim zemljama poljoprivreda je samo dodatak, a osnovica bogatstva su industrija i usluge, odnosno napredne tehnologije koje omogućuju konkurentsku prednost i ogromne dobiti za poduzeća i korporacije.
Gledano hipotetički, da poljoprivredu na našim prostorima podignemo na razinu kakvu imaju visoko razvijene zemlje, ( što je preoptimistično i gotovo nemoguće zbor rascjepkanosti imanja, valutnog tečaja i slično ), kao gore spomenuta Njemačka, opet ne bi mogli spriječiti iseljavanje mladih niti znatnije razviti našu sredinu, naravno pod uvjetom da sve ostale gospodarske grane ostanu na sadašnjim razinama.
Mi moramo razumjeti da naši ljudi, posebice mladi, sada mogu slobodno bez dokumenata raditi u Njemačkoj gdje su plaće veće od 1500 eura. Nema šance da mlade zadrže slabo plaćeni nadničarski poslovi u poljoprivredi, niti da se mladi, ( u većoj mjeri ), upuštaju u neke značajnije vlastite poljoprivredne poslove. Poljoprivreda i rad u polju sigurno nisu na listi prioriteta mladih ljudi, niti će to ikada više biti.
Za našu sredinu je važno da iziđe iz srednjeg vijeka i da se oslobodi tog uvjerenja o presudnoj važnosti poljoprivrede za ekonomiju, jer takvo uvjerenje je pogrešno te time i štetno. Nije poljoprivreda nikakva svetinja, uz poljoprivredu postoje brojne druge grane koje imaju daleko veći razvojni potencijal od poljoprivrede i koje kreiraju daleko zdravija i za mlade privlačnija radna mjesta.
Uzmimo samo informatiku, brzo se razvija u cijelom svijetu, a kod nas je u obrazovanom sustavu po važnosti još uvijek iza super “važnih” predmeta kao što su vjeronauk, zemljopis i povijest. Ako mislite da je to slučajnost onda se varate. Imajte samo na umu da je puno lakše manipulirati sa seljacima i poljoprivrednicima nego li s obrazovanim informatičarima ili matematičara. Naše vlasti to znaju i zato, (a ne zbog brige za seljake i mlade kao što javno govore), nam nameću uvjerenje da je u poljoprivredi spas i da je razvoj naše sredine neizostavno povezan s poljoprivredom.
Na kraju da zaključim da netko ne bi pogrešno shvatio moje pisanje. Osobno nemam ništa protiv poljoprivrede i poljoprivrednika, nemam ništa protiv svakoga onoga tko svojim radom zakonito zarađuje sebi za život. Kao i svaku drugu gospodarsku djelatnost, poljoprivredu treba što bolje zakonski urediti i što više razviti. Ali, ono što je važno, ne treba gajiti snove da se samo razvojem poljoprivrede može spriječiti iseljavanje mladih, ili još gore, ne treba ni pomišljati na to, da je napredak ove naše sredine nemoguće ako nema napretka u poljoprivredi.
Možda to nekom nije po volji, ali srednji vijek je iza nas. To znači da rad u polju treba biti naša prošlost, a nikako budućnost.
Autor: Mario Pejić
