Nabildani 35-godišnjak s kriminalnom prošlošću oteo je nevjenčanu suprugu, prebio je na mrtvo ime i ubio je pred njihovom zajedničkom devetomjesečnom bebom. Da stvar bude gora sve je to uživio snimao na Instagramu. Nakon ubojstva nevjenčane supruge, znajući što ga čeka, ubojica se odlučio da poubija što više svojih “dušmana” kako je sam rekao u jednoj Instagram objavi. Uspio je ubiti dva “dušmana” te raniti još dvije osobe. Na kraju je presudio sam sebi, metkom u glavu. Brutalan zločin razumno izazvao je golemu pažnju javnosti. Osude dolaze sa svih strana, a onda kreće iskopavanje prošlosti ubojice i žrtava, a tu se nalazi svega i svačega. Dolaze mediji do informacije da je nevjenčana supruga samo četiri dana ranije prijavila ubojicu za nasilje. Pobjegla je od njega, prijavila ga, a na kraju je završila brutalno pretučena i ubijena. Sistem je ovdje definitivno zakazao i to puno više nego li u slučaju maloljetnog ubojice Koste iz Beograda.
GDJE JE ODGOVORNOST INSTITUCIJA I SISTEMA
I dok u ubojstvu u Beogradu nitko nije mogao sumnjati da će maloljetnik iz ugledne obitelji doći s pištoljima i napraviti masakr u školi, u slučaju masakra u Gradačcu jasno je da su policija i sud napravili lošu procjenu rizika i razine prijetnje koju predstavlja dotični. I pritom najspornije nije ono rješenje sutkinje koje se vrti internetom, a u kojem ona odbija zahtjev da se ubojici zabrani pristup žrtvi. I da je ona zabranila pristup žrtvi, komad papira sigurno ne bi spriječio ubojicu da izvrši djelo, kada je u momentu zločina on bio spreman na smrtnu kaznu. Iako komad papira ne bi spriječio ubojicu, sutkinja bi se donekle “oprala” od odgovornosti. Nadalje, u medijima se slabo spominje da je represivni aparat mogao zaštiti žrtvu. NPR, po prijavi nasilja, policija je mogla obavijestiti nadležno tužiteljstvo, a tužiteljstvo pokrenuti krivični postupak i zatražiti pritvor za osumnjičenog. Nasilje u obitelji je krivično djelo, a mjera zabrane prilaska je samo jedna od mogućih sigurnosnih mjera. Da je istog trena pokrenut krivični postupak, ubojica bi bio priveden u policiju, a sud mu je, ako se procijeni da bi mogao ponoviti djelo, mogao odrediti pritvor. Dakle, policija, tužiteljstvo i sud nisu poduzeli sve što su mogli. Pitanje je zašto, zašto nisu poduzeli apsolutno ništa. Tko je štitio ubojicu?
ZAŠTO UBOJICA NIJE BIO U ZATVORU
Pokušaj ubojstva, pripadanje zločinačkoj grupi, švercanje preko 800 kilograma droge, nanošenje teških tjelesnih ozljeda, nanošenje lakih tjelesnih ozljeda, sve su ovo krivična djela s kojima je ubojica povezivan. Nije točno navedeno za koja djela je osuđivan, no jesno je da riječ o povratniku koji je više puta činio krivična djela. Točnije rečeno riječ je o čovjeku koji je živio od kriminala ili aktivnosti povezanih s kriminalom, a fitnes je bio samo pokriće za unosnije kriminalne poslove. Zašto takav čovjek nije bio u zatvoru? Pa tu je glavna krivica sudova i represivnog aparata. Sudovi u BiH izriču mizerne kazne za teška krivična djela. Bilo da je riječ o organiziranom kriminalu, drogi, ubojstvima, premlaćivanjima, prijetnjama, kazne su mizerne. Slobodno se može reći da su kazne u BIH najmanje u Europi. Djelomično je to praska sudova zbog liberalnih uvjerenja koja nam nameće Europska Unija, a koja kažu da je svrha kazne da se počinitelj popravi i resocijalizira. Prema tome nasilniku treba izreći malu kaznu i posvetiti se njegovoj rehabilitaciji. Nažalost u mnogim slučajevima sudovi BiH to čine, a onda se nasilnik samo vrati nasilju, svjestan da neće biti kažnjen. Zaboravlja se da kazne imaju preventivni karakter i da se sa strožim kaznama pojedince odvraća od počinjenja krivičnih dijela. Drugi razlog je čist korupcija. Treba ići od slučaja od slučaja da se vidi gdje je u pitanju opća blagost sudova, a gdje korupcija, odnosno trgovina kaznama. Jasno je da su sudovi korumpirani i da suci trguju s presudama. U slučaju ubojice iz Gradačca počinitelj je imao novca, uz novac dolaze veze u politici, pravosuđu i policiji. Upravo te veze su omogućile ubojici da bude na slobodi, dale mu osjećaj moći i nekažnjivosti, a onda je sve završilo s velikom tragedijom. Sada bi institucije države trebale provesti istragu i brutalno kazniti sve one u represivnom aparatu koji su na bilo koji način pomagali ubojici iz Gradačca. Pritisak javnosti je ogroman, javnost ne smije posustati, jer jedino ogroman pritisak javnosti može prisiliti institucije u BIH da rade svoj posao.
FEMICID
Femicid vrište udruge za prava žena financirane od strane zapada. Jeste, femicid je, ubijena je supruga koja je prijavila muža za nasilje? Ali da li je supruga jedina žrtva ovog nasilnika. Da li mu je ovo prvo ubojstvo, ubio je hladnokrvno? Tko su sve žrtve ubojice, to nećemo nikada saznati. Zašto inzistirati samo na femicidu, kada je riječ o čovjeku kojem su kriminal i nasilje bili stil života. Očigledno određene nevladine strukture žele okrenuti vodu na svoj mlin. Sutra bi netko mogao pogrešno usporediti dotičnog s prosječnim obiteljskim nasilnikom. A obiteljsko nasilje je kompleksna tema. Ima tu svega od ljudi koji su frustrirani svojim životom, a onda te frustracije iskazuju na ženi ili djeci, do onih uglednih koji naočigled žive mirnim životnom, a kući su nasilni prema ženi i obitelji. No u slučajevima obiteljskog nasilja, većinom počinitelji ne pripadaju krim miljeu. Zato u ovom slučaju inzistiranje isključivo na obiteljskom nasilju, umjesto na kriminalu i nasilju općenito je pogrešno. Kada bi inzistirali samo na femicidu, zaboravili bi i na druge dvije žrtve ubojice, te na sve ranije žrtve njegovih kriminalnih aktivnosti. Zašto bi se supruzi ubijenog davala veća vrijednost od onog 23-godišnjaka koji je isto ubijen? Da li je to pravedno? Zašto bi njezin strah bio veći od straha svih drugih osoba kojima je dotični prijetio. Već sam napisao, ne vjerujem da mu je ovo bilo prvo ubojstvo. Onako hladnokrvno ubiti. Pa ubojica je rekao, citiram, ” sada ćete vidjeti ubojstvo uživo” iz toga bi se moglo izvući da je ubojstava bilo i ranije, ali ovaj puta će biti uživo. Očigledno ubojica ovaj puta nije ni skrivao zločin. Da je skrivao, uz kvalitetu rada sigurnosnog aparata u BIH, moguće je da ga policija i sudstvo nikada i ne bi otkrili.
KAKAV REPRESIVNI APARAT ŽELIMO
Na kraju treba postaviti pitanje kakav represivni aparat narod želi. Naš postojeći represivni aparat nastao je nakon raspada komunizma, sa željom da se sve od komunizma prikaže kao loše, ( represivna policija, stroge kazne) i onda se uvede suprotno, blage kazne i policija bez ovlaštenja. EU je podržala takav pristup, polazeći od pretpostavke da su zloupotrebe represivnog aparata veći problemi od kriminala. Zato su policiji oduzeta ovlaštenja, a kazne su svedene na minimum.
Sve to uz korupciju rezultiralo je anarhijom i rekordnom razinom nasilja i kriminala u državi. Zato treba postaviti pitanje da li građani žele da se nastavi ići u postojećem smjeru ili žele represivni aparat s većim policijskim ovlastima, a krivični zakon s većim kaznama.
Primjerice žele li građani da se zadrže niske kazne za krivična djela kao što su, prijetnje, nanošenje tjelesnih ozljeda, preprodaja droge, iznude, reketarenja i slično. Niske kazne za ovakva krivična djela su propisane pod teoretskim izgovorom da je cilj kazne da se osuđenik popravi i onda vrati u društvo, takozvana resocijalizacija. Ima slučajeva gdje se to i dogodi, no rijetko. Češće se dogodi da se niske kazne shvaćaju kao ohrabrenje da se nastave činiti krivična djela, a uz to se pošalje i negativna poruka društvu, kriminal se isplati.
Strožje kazne i veće ovlasti policije bi mogle promijeniti stanje. U prijevodu to bi značilo da bi se poredak u većoj mjeri održavao strahom od represivnog aparata. Prijetnje visokim kaznama djelovale bi kao sredstvo odvraćanja od činjenja krivičnih dijela. Takav sistem je danas u brojnim Azijskim državama. U Americi pa i brojnim Europskim državama, policija i pravosuđe su također represivniji od BiH policije i pravosuđa. Kazne za krivična djela nasilja, droge, ubojstava i sl veće su u Americi, Italiji, Grčkoj ili Francuskoj, nego li u Bosni i Hercegovini. Tako da represivniji aparat ne bi škodio BiH državi, a ne bi ni odstupao od zapadnih standarda.
Naravno ako se krene ka represivnijem državnom aparatu, ne smije se izgubiti kontrola nad represivnim aparatom. Trebamo veće kazne i odlučniju policiju u borbi protiv teških oblika kriminala i nasilja, a ne u drugim, manje banalnim i manje opasnim krivičnim djelima. Ukratko društvu ne treba policija koje će se građani bojati, već samo policija koje će se bojati kriminalci.
I u slučaju represivnijeg državnog aparata opet je prijeko potrebna borba protiv korupcije u pravosudnom sistemu. Ne smije se zanemariti da i u postojećem zakonskom okviru sudovi mogu strože kažnjavati kriminalce, posebno povratnike u činjenju teških krivičnih dijela, što naši sudovi u praksi ne čine. Upravo zbog takve prakse trebalo bi poduzeti slijedeće mjere:
- Povećati kazne za sva krivična djela vezana uz nasilje i organizirani kriminal. To su krivična djela poput, prijetnje, iznude, nanošenje teških tjelesnih ozljeda, pokušaj ubojstva, ubojstvo, preprodaja i posjedovanje droge i slično. Cilj povećanja bi bio da se odvrati počinitelje od činjenja krivičnih dijela.
- Smanjiti razlike između minimalnih i maksimalnih kazni u kaznenom zakonu, kako bi se sucima smanjila mogućnost odlučivanja i izricanja mizernih kazni za teška krivična djela. Cilj mjere bi bio smanjiti korupciju na sudovima, zato što bi se smanjila moć studija i njihova autonomija odlučivanja.
- Povećati ovlasti policije kada je u pitanju suočavanje s naoružanim osobama
I na kraju treba znati, koje god reforme i promjene da se uvedu, kriminal i ubojstva i dalje će se događati. Nema države na svijetu koja je u potpunosti može suzbiti nasilje i kriminal. No kao i s drugim devijacijama, nasilje se može umanjiti i svesti na nižu razinu, a sigurnost građana se može i mora povećati. Već i to bi bio veliki uspjeh. Svaki sačuvan život, svaka zaštićena žena, velika je pobjeda sustava nad nasiljem i kriminalom.
Autor: Mario Pejić
