Općinske i županijske vlasti, političke stranke, sportski klubovi, razne nevladine organizacije i poduzeća, svi oni na našim prostorima rade netransparentno, ali glede netransparentnosti vođenja, nitko od njih se ne može usporediti sa „svetom“ Katoličkom crkvom.
Vjerske institucije u BiH, pa tako i Katolička crvka, glede financiranja i financijski prava imaju i više nego povlašten položaj. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH, koji regulira položaj vjerskih institucija, samo se površno dotiče financijskog i imovinskog aspekata funkcioniranja vjerskih institucija.
Tako zakona kaže da je crkva pravna osoba, da može slobodno raspolagati imovinom, da može prikupljati dobrovoljne priloge i darove, da država može, ( što i čini ), iz proračuna pomagati vjerske institucije itd. S druge strane zakon nigdje ne nameće vjerskim institucijama obvezu javnog objavljivanja podataka o imovini, prihodima i rashodima, odnosno ne omogućava ljudima i vjernicima da dobiju uvid, koliko crkva zarađuje te na što i gdje zarađene novce troši.
I dok su pojedine zemlje crkvi i vjerskim institucijama odavano uvele poreze, kod nas je stanje takvo da crkva nikom ne polaže račune, osim možda svemogućem, ali to je već neka druga tema.
Od svih vjerskih institucija na našem području, ( Općina Orašje, Županija Posavska ), najutjecajnija, najmoćnija i najbogatija je katolička crkva, što je i logično jer smo većinski katolička sredina.
Činjenica je da tisuće vjernika slušaju svete mise, što znači sa svećenici svojim govorima i propovijedima mogu znatno utjecati na misli i stavove svojih vjernika, a to se posebice odnosi na stariju i niže obrazovanu populaciju. Ogromna je to ideološka moć.
Uz tu ideološku moć, crkva je i financijski jedna od najbogatiji institucija na našem području. Crkva iz proračuna, ( sve župe u Županiji Posavskoj ), dobiva oko 130 tisuća KM na godinu.
Uz novac iz proračuna crkva zarađuje novac i na brojne druge načine, obavljajući svoje crkvene djelatnosti. Tako crkva naplaćuje, ženidbu, pričest, krizmu, ispovijed, sahrane, Božićnu posvetu kuća, zatim su tu razni dobrovoljni prilozi, limojzija, prodaja svetih knjiga, kalendara i slično.
Dakle jasno je da crkva ima brojne i raznovrsne izvore financiranja, a uz to crkva ima i poveću imovinu, ( zgrade, zemljišta, kulturna dobra, umjetnine, ), u svom vlasništvu.
Formalno i zakonski gledano, svi gore nabrojani prihodi crkve, ( osim iz proračuna ), temelje se na dobrovoljnoj osnovi, odnosno pravno predstavljaju darovanje mještana vjerskoj instituciji.
Kvaka se krije u tome, što se u pozadini dobrovoljnosti krije moćan psihički mehanizam prisile, utemeljen na običajima i navikama na koje se crkva vješto oslanja.
Uzmimo hipotetički, kada se pojedinac nalazi u gomili ili društvu više osoba, ako sve druge osobe oko njega nešto čine i taj pojedinac će u većini slučajeva učiniti istu stvar, kako ne bio “osim svita”, odnosno kako se ne bi osjećao kao izuzetak.
U praksi to otprilike funkcionira na slijedeći način. Sama činjenica da znamo da svi “dobrovoljno“ daju novac svećenicima prilikom posvete kuća, djeluje kao moćno psihološko sredstvo koje će natjerati i one najsiromašnije da otrgnu dio svog teško zarađenog novca, ( iako ih na to zakonom nitko ne može prisiliti ), i poklone ga svećeniku odnosno crkvi. Ista stvar je s ispovijedi, pričesti, krizmom, sahranama i svim drugim crkvenim djelatnostima.
Crkveni dobrovoljni doprinosi, zapravo su školski primjer kako običajne norme mogu biti puno učinkovitije od onih zakonski. Ljudi se neće libiti da na bilo koji način izbjegnu neku zakonsku obvezu, ( plaćanje kazne, poreza, čak i alimentacija), ali istovremeno nitko neće bježati od obveze “dobrovoljnog” davanja priloga svećeniku priliko posvete domova.
Budući da crkva ima brojne izvore financiranja i budući da se radi o velikoj količini novca, država bi trebala Katoličkoj crkvi i drugim vjerskim institucijama nametnuti obvezu da javno objavljuju svoje financijske podatke.
To se nažalost u skorije vrijeme neće dogoditi, no svejedno, bili bi lijepo prema građanima i vjernicima kada bi Katolička crkva i druge vjerske institucije javno objavljivale koliko sredstava od koje osnove prikupe, te na koji način ta sredstva upotrebljavaju.
Evo ja osobno, koliko god razmišljao, ne vidim ni jedan valjan razlog zašto Katolička crkva takve podatke ne bi objavljivala. Pa nije valjda da se “sveti” ljudi nečega boje, ili ne daj Bože da od nas nešto kriju.
Autor: Mario Pejić.
