Prilikom svoje nedavno posjete Orašju, predsjednik HDZ-a BiH i član predsjedništva BIH Dragan Čović posjetio je Franjevački samostan u Tolisi, te se tom prilikom sastao s gvardijanom Franjevačkog samostana Fra Mariom Jurićem. Sudeći prema pisanju medija, sastanak je protekao u ugodnoj atmosferi te su na sastanku potvrđene ionako već tradicionalno dobre veze između HDZ-a BiH i katoličke crkve.
Dobri odnosi vladajućih političkih stranaka i vodeći religijskih institucija u BiH, nisu karakteristični samo za Orašje i Hrvate u BiH, već su karakteristični za cijelu BiH i sva tri naroda koja u BiH žive.
Znači HDZ njeguje dobre odnose s katoličkom crkvom, SDA je blizak s Islamskom zajednicom, a najjače Srpske stranke SNSD I SDS su u prisnim odnosima s Srpskom pravoslavnom crkvom. Neobično dobre odnose između vjerskih institucija i vladajućih političkih stranaka u BiH uočio je Američki State Departmen koji je na tu bliskost ukazao u svom izvješću o stanju religijskih sloboda u BiH.
Kad su u pitanju dobri odnosi “narodni” političkih stranaka i vjerskih institucija, postavlja se jedno pitanje, kako je došlo do tako bliskih odnosa vjerskih institucija, ( koje bi trebale promovirati poštenje, pravdu i moralnost ), i političkih stranaka koje su debelo prožete korupcijom i kriminalom, suprotnim vrijednostima od onih koje religija javno propovijeda.
Povijesni kontekst
Da bi razumjeli dobre odnose „narodnih“ političkih stranaka, ( SDA, HDZ i sl ), s vjerskim institucijama moramo se malo vratiti u prošlost. Sistem bliskih odnosa religije i politike u BiH datira od ratova devedesetih. Naime, za vrijeme krvavih ratova religijske institucije postale su dio propagandne mašinerije zaraćenih naroda. Nijedno od tri dominantne religije u BiH nije se otvoreno zalagala za mir među narodima, niti je osuđivala postupanje vlastitih zločina, što bi religijske vođe,( ako drže do morala ), trebale učiniti. Umjesto mira i osude, religijske vođe i vjerske institucije davale su podršku i „blagoslov“ vojnicima svog naroda, ( čak i ako su činili zločine ), što je samo dodatno poticalo sukob.
Nakon rata, zbog velikih patnji, ljudskih žrtava i razaranja ljudi su utjehu tražili u Bogu, što je omogućilo veliku moć vjerskim institucijama, jer oni na zemlji predstavljaju Boga. Trenutno je BiH samo na papiru sekularna država, realno, kada je u pitanju odnos prema religiji sva tri naroda su puno bliža zaostalim i zatucanim teokracijama nego li modernom zapadnom društvu, kakvom zapravo težimo.
Vjerske institucije jednostavno imaju previše utjecaja, a taj utjecaj im je iz svojih interesa u najvećoj mjeri omogućila politika i vladajuće političke stranke.
Suradnja iz interesa
Iz dobrih odnosa političkih stranaka i religijskih institucija, stoje čvrsti interesi i upravo zbog interesa ta suradnja tako dugo traje. Religijskim vođama treba novac i privilegiran položaj u društvu, ( što im politika omogućava ), a korumpiranim političarima treba podrška vjerskih vođa, ( pomoću vjere političari prikrivaju kriminal ), što im ovi konstatno, bili prešutno bili otvoreno, daju.
Stvari općenito funkcioniraju na slijedeći način.
Vladajući političari omogućavaju vjerskim institucijama brojne privilegije. Naime, iako je BiH jedna od najsiromašniji zemalja u Europi i svijetu, za religijske institucije novca nikad ne nedostaje. Nema te razine vlasti u BIH koja ne daje novac vjerskim institucijama, iako su vjerske institucije u pravili i same bogate. Uz dobivanje novca od države, vjerske institucije su oslobođene plaćanja poreza, a politika im je omogućila i podučavaju vjere u školama, što je vjerskim institucijama jako važno, jer je određene vrijednosti, uvjerenja i dogme ljudima najlakše usaditi dok su mladi.
Zauzvrat, zbog svih tih privilegija, vjerske institucije se generalno suzdržavaju od otvorene kritike vlasti, te prešutno podržavaju vlast. Vjerske institucije pomažu vladajućim na slijedeće načine:
Prvo, pomažu im svjetonazorski jer vjerske institucije općenito zastupaju isti svjetonazor kao i vladajuće, narodno-konzervativne političke stranke, što sigurno privlači određeni broj glasača „narodnim“ strankama te ih odbija od stranaka drugih svjetonazora.
Drugo, religijska vođe promoviraju Božju pravdu, pokornost i patnju. Oni traže od ljudi da šute i trpe, da se ne bunu i da katolički gledano „nose svoj križ, a nagradu za patnju dobiti će u vidu raja na onom drugom svijetu. Forsiranje takvih uvjerenja, šuti i trpi, pogoduje političarima, jer njima naprosto odgovara narod koji „šuti trpi“, te se ne bune zbog lošeg standarda života.
I na kraju treće, iako rijetko, pojedini vjerski vjerodostojnici otvoreno su lobirali protiv određenih političkih opcija koje su drugačijeg svjetonazora od onog koje nudi religija te su pozivale da se glasa za provjerene narodno – konzervativne stranke.
Gore opisani model suradnje je općeniti oblik, naravno zavisno od sredine, razine vlasti, moguća je i drugačija suradnja, pa čak i otvoreno neslaganja, ali je to ipak u BiH rijetkost.
Ruka – ruku mije
Ukratko, u održavanju dobrih odnosa političkih stranaka i vjerskih institucija , svoje konkretne interese imaju i političke stranke i vjerske institucije.
Kad bi primjerice vladajuća politička stranka, odlučila uskratiti novac te oporezovati vjerske institucije, bez obzira o kojoj vjerskoj instituciji se radi, gotovo 100 posto vjerske institucije bi na sva glas ustale protiv takve vlade. Kako imaju veliki utjecaj u društvu, vjerske institucije bi mogle stvarati probleme bilo kojoj vlasti.
S druge strane, kad bi vjerske vođe unatoč privilegijama otvoreno progovorile protiv vlasti, političke stranke bi im lako mogle uskratiti sredstva iz proračuna, ili bi mogli donijeti druge zakone koji bi financijski i ideološki oslabili utjecaj religije u društvu.
Ovako u BiH, političari i vjerske vođe su se našli, kako bi naš narod rekao, ruka – ruku mije, jer i političari i vjerski vjerodostojnici dobro žive i uz to bez veći problema kontroliraju osiromašeni narod.
Na kraju, treba reći da je takva suradnja štetna, od zagrljaja politike i religije stradava znanje, zdrav razum i opće dobro, ali kome je dovraga u BiH stalo do znanja i općeg dobra.
Autor: Mario Pejić