Širom svijeta danas se obilježava prvi maj, međunarodni praznik rada.
Prema wikipediji prvi Maj se obilježava kao spomen na velike radničke prosvjede održane u Chicagu dana 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt.
Tog prvog svibnja 1886 godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 tisuća radnika zahtijevajući “tri osmice” odnosno: 8 sati rada, 8 sati spavanja i 8 sati slobodnog vremena. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka su osuđene na smrt.
Od događaja u Chicagu prošle je točno 130 godina, a radnički zahtjevi za 3 osmice još nisu ispunjeni u mnogim zemljama svijeta, što svakako uključuje i Bosnu i Hercegovinu, pa i našu lokalnu sredinu odnosno općinu Orašje.
Ako ćemo gledati realno, svi mi znamo da kod nas zaposlenici u raznim privatnim poduzećima rade puno više od 8 sati dnevno i znamo da naše vlasti to svjesno dozvoljavaju.
Isto tako znamo, da su i dana na prvi Maj pojedine trgovine i trgovački lanci, ( nećemo imenovati ), radili, što je samo po sebi sramotno, jer za tete na kasi neradni dan je na kraju ipak bio radni.
I dok se širom svijeta prvi maj obilježava prosvjedima, kod nas se prvi Maj obilježava roštiljanjem u prirodi te motorističkim susretima.
Protiv moto susreta nemam ništa, ( događaj i organizacija su za svaku pohvalu ), nemam ništa ni protiv roštilja u prirodi, ali ni moto susreti ni roštilj u prirodi nisu ono što bi trebalo asocirati na Prvi maj, kako je to kod nas slučaj.
Prvi Maj je dan potlačeni i mi bi ga trebali obilježavati s prosvjedima, ( pa makar i simboličnim ), tek toliko da vlasti znaju da i u našem društvu postoje oni koji nisu zadovoljni, bilo svojim položajem na poslu, ( zaposlenici ), bilo svojim društvenim statusom, ( nezaposleni, umirovljenici, studenti ), općenito.
Mještani su danas na ulici, ( unatoč kiši ), trebali poručiti političarima, tu smo, živite od nas, prestanite se igrati s nama, organizirani smo i jak te ćemo se boriti za naša prava.
Prosvjeda nije bilo, no unatoč tome dragi sumještani od srca vam želim sretan praznik rada i iskreno se nadam da vam ova kiša nije pokvarila planove za vaš piknik u prirodi.
Ako je, nema veze, ima iduća godina, a do tada valja raditi na minimalcu i nadati se da plaće neće kasniti, a nezaposlene tko j”be, da im je loše valjda bi se danas bunili ili prosvjedovali.
Autor: Mario Pejić