Prije nekoliko dana počela je nova školska godina. Pravo je to vrijeme da se otvori pitanje o nastavnom planu i programu u našim školama, odnosno vrijeme je da se zapitamo što učimo djecu u školama i što želimo da naša djeca znaju kada završe školu.
Trenutačno, naš obrazovani sustav te nastavni plan i program su jako loši, a o tome se u javnosti jako malo govori.
Uzmimo kao primjer osnovno školsko obrazovanje. Nastavni plan za osnovne škole usvojen je 2009 godine. Prema tom nastavnom planu i programu informatika i vjeronauk su izborni predmeti, s time što učenici imaju jedan sat informatike, a dva sata vjeronauka tjedno.
Znači, po našem obrazovanom programu vjeronauku se pridaje veća važnost od informatike. Zar to u najmanju ruku nije čudno i nelogično, kada se uzmu u obzir činjenica da je moderna ekonomija nezamisliva bez interneta, odnosno primjene informatike i informatičkih tehnologija.
Pa najveće i najprofitabilnije korporacije na svijetu, ( Gooogle, Facebook, Amazon, Miscroft Apple, ), su upravo iz IT sektora. Informatika i programiranje se također sve više upotrebljava u klasičnoj industriji, te financijskom i uslužnom sektoru. U zadnje vrijeme informatika i softverske aplikacije ulaze i u poljoprivredu, a najbolji dokaz za to je IT poduzeće Agrivi Hrvatskog poduzetnika i informatičara Matije Žulja.
No, sva ta primjena i široka upotreba informatike u ekonomiji i svakodnevnom životu, nije bila dovoljna našim “stručnjacima” da informatiku uvrste kao redovni predmet, barem u višim razredima osnovne škole.
Uz 2 -3 časa informatike tjedno, s dobrim nastavnim planom i učiteljima, djecu bi se bez problema moglo naučiti da do završetka osnovne škole mogu sami napraviti i održavati web stranicu, ( poput Orašje newsa ili sofisciraniju ), blog, oglasnik ili jednostavniju web trgovinu. Danas za pravljenje web stranica i brojnih drugih stvari na internetu nisu potrebna programerska znanja, jer postoje brojne platforme, ( poput wordpressa, wix-a, oclassa, ) pomoću kojih se sve navedeno može napraviti.
Svakako da bi djeci takvo stečeno znanje, bilo korisnije nego li znanje o Abrahamu, Mosijeu, Izaku i Jakovu, što djeci sigurno nikada u životu neće trebati, a što redovno uče na vjeronauku.
Odnos prema vjeronauku i informatici uzet je samo kao jedan očit primjer neadekvatnosti našeg obrazovanost sustava. Informatika se s jedne strane namjerno zapostavlja, dok se vjeronauk namjerno forsira, iako je svima jasno da je informatika danas važnija, ne samo od vjeronauka, već i od mnogih drugih predmeta, poput glazbenog, likovnog, povijest i zemljopisa, što su sve redovni predmeti.
Očigledno je da naše vlasti ne žele mlade, obrazovane osobe koje misle svojom glavom, već žele kroz obrazovani sustav stvoriti ljude ovisne o državi, politici i crkvi, ukratko ljude koji neće misliti svojom glavom, već će pustiti da to za njih čine lokalni svećenici i političari.
Zbog katastrofalnog odnosa vlasti prema obrazovanju, izgubili smo generacije učenika, koji su završili srednje škole, pa i fakultete, a pri tom nisu naučili ništa što će im biti potrebno u životu.
Ako hoćemo i dalje nastaviti s takvom praksom, možemo. Potrebnoj je samo nastaviti forsirati vjeronauk, povijest, zemljopis te sistem učenja napamet, što se kod nas primjenjuje.
Ako hoćemo promjene, možemo i to. Prestanimo djecu zamarati sa našom slavnom povijesti, prestanimo ih tjerati da uče nepotrebne lekcije napamet, izbacimo vjeronauk iz škole, uvedimo informatiku i etiku kao redovne predmet.
Odluka što hoćemo je na nama, a pravo pitanje je, jesmo li spremni za promjene?
Autor: Mario Pejić.
Napomena: Nastavni plan i program za osnovne škole možete preuzeti klikom ovdje
