Maria Tünde nekoliko je puta prijavljivala DORH-u vojnog policajca HVO-a Peru Vincetića, zvanog Pero Konj, za ratni zločin silovanja, ali je DORH godinama ignorira, piše Sandra Šimunoivć za Jutarnji.hr
Neshvatljivo nam je da počinitelj ovako svirepog zločina, hrvatski državljanin, slobodno živi u Hrvatskoj i da ga, usprkos našim kaznenim prijavama za ratni zločin koje smo protiv njega podnijeli i detaljnim iskazima koje smo dali, državno odvjetništvo ne želi goniti. Drugog sudionika u istom ratnom zločinu, sud u BiH je u prosincu prošle godine osudio na 10 godina zatvora, a naša prijava godinama čami u ladicama. Sve smo sigurniji da tog gospodina koji nam je život pretvorio u noćnu moru u Hrvatskoj štiti netko moćan.” Tako počinje priča Marie Tünde-Benković i njezina supruga Marka Benkovića.
Maria i Marko danas su sredovječni ljudi – ona je u lipnju napunila 56, a on 63 godine. Žive u Siklosu, mjestašcu u južnoj Mađarskoj, nedaleko od hrvatske granice. Tamo su se zatekli sredinom 1992. neplanirano i mimo svoje volje, nakon što su u ratnom Orašju u BiH, Markovom rodnom gradu, izgubili sve, a umalo i gole živote.
Maria Tünde, Mađarica, udala se 1987. za Marka Benkovića, Hrvata iz Orašja, gradića u Bosanskoj Posavini. Iako se u rodnoj Mađarskoj školovala za pedagoginju, nakon udaje doselila se u Orašje. Otvorili su restoran i za nekoliko godina postali uspješni obrtnici. Restoran “Čarli” poslovao je dobro. A onda je u 1992. u Bosni buknuo rat. U općini Orašje u kojoj su najbrojniji bili Hrvati, raspuštena je stara policija. Formirana je 5. bojna Vojne policije Posavina – Orašje koja je bila u sastavu 106. brigade HVO-a. Na čelo bojne Vojne policije došao je povratnik iz Njemačke, rođen u obližnjem selu Mahala, Pero Vincetić. Iz Njemačke se vratio s nadimkom “Pero Konj”. Maria Tünde kojoj je tada imala 31 godinu prisjeća se: “Nisam ga ranije viđala u našem restoranu. Počeo je dolaziti u vojnoj odori, naoružan. U travnju 1992. došao je u naš restoran s nekoliko vojnih policajaca i odveo mog supruga na nekakvo ispitivanje koje je trajalo par sati. Predložio mi je tada “zamjenu” – da ja njemu dam jednu od djevojaka koje su tada radile u restoranu, a on će meni vratiti supruga. Odbila sam, naravno, ali on je sam izdvojio jednu od djevojaka za koju je znao da nema dečka i odveo je kombijem. Nakon dva sata djevojka se vratila u suzama i rekla da je silovana. Dogovorile smo se da ćemo to prešutjeti suprugu, jer smo se bojale da će se, čuje li za to, sukobiti s Vincetićem i da će nastati još veći problemi”, opisala nam je prve susrete s “Perom Konjem” Maria Tünde-Benković.
<
Da ne surađuješ sa Srbima?
Zbog čega vas je odvodio na ispitivanja, pitali smo njezinog supruga Marka. “Dio ljudi iz bojne vojne policije bio je u bliskim odnosima s mojim rođakom koji je imao diskoklub preko puta moga restoran, a koji je bio ljubomoran jer smo supruga i ja dobro poslovali. Odmah na početku rata vojna je policija supruzi i meni oduzela četiri automobila koja smo imali, uključujući Mercedes, a Pero Vincetić nam je odbijao dati potvrdu o oduzimanju. Uporno sam inzistirao na potvrdama, a on je izmišljao da surađujem sa Srbima. S kalašnjikovom koji sam sâm kupio pridružio sam se HVO-u i odlazio na stražu na punkt kod Orašja, ali s vojnim policajcima nisam htio imati posla. U vojnu policiju bili su regrutirani ljudi svakojake prošlosti, uzimali su pravdu u svoje ruke, radili su svašta”, ispričao nam je Marko Benković.
Supružnici su nam ispričali kako su se zbog sve jačeg granatiranja Orašja privremeno preselili u Mahalu, selo pored Orašja u kuću jednog prijatelja. “Jedne noći, u svibnju 1992.”, ispričala nam je Tünde-Benković, “suprug se oko 22 sata vratio s položaja. U kuću je upao Pero Vincetić u pratnji još jednog vojnog policajca i naredio Marku da pođe s njim. Odlazeći, Marko mi je u mraku, jer nije bilo struje, u ruke tutnuo nešto novca koji je čuvao kod sebe. Neko vrijeme sam ga čekala, a onda sam otišla leći. U jednom trenutku, pred kućom se zaustavio auto, netko je lupao na vrata i pitao vlasnika kuće gdje je moja soba. Upao mi je u sobu Pero Vincetić i naredio da pođem s njim. Rekla sam mu da ću poći, ali ujutro. Razbjesnio se, počeo psovati i naredio da se spremim za minutu. Odveo me u automobil u kojem je naoružan sjedio isti onaj vojni policajac s kojim je te večeri odveo mog supruga. Taj drugi policajac zvao se Mato i bio je naoružan pištoljem. Znala sam ga po imenu jer je navraćao u naš restoran. Odvezli su me do naše kuće koju su Vincetić i taj policajac ispreturali. Zatim su ušli u restoran i tamo također sve ispreturali. Kako nisu ništa našli, Vincetić me je pitao gdje je novac, na što sam slegnula ramenima. Opalio mi je šamar i rekao kako će mi to pomoći da se prisjetim. Tada sam otvorila torbicu u kojoj sam imala 32.000 njemačkih maraka i nešto dinara. Tada, međutim, nije uzeo taj novac, već mi je naredio da sjednem s njima u auto. Stavili su mi povez preko očiju, i dovezli me do neke kuće gdje su mi skinuli povez. Uveli su me u neku prostoriju koja bi mogla biti dnevni boravak i naredili da sjednem u fotelju, Pero Vincetić je sjeo na drugu, a Mato na dvosjed. Mato, taj niži vojni policajac, počeo me ispitivati, izvadio papir i olovku, ali je u jednom trenutku Vincetić otkopčao remen i iz nogavice izvadio poveći nož i stavio ga na stol. Izvukao je i pištolj iz futrole i stavio pored noža. Naredio mi je da se skinem. Odbila sam kazavši da nisam striptizeta. Pero Vincetić je zatim ustao i povlačeći me za kosu vezanu u rep podigao s fotelja. Mati je naredio da me skine. Otimala sam se, ali bili su jači. Tada je Pero naredio Mati da me uhvati za kosu i povuče mi glavu prema podu. Dok me držao u tako sagnutom položaju, Pero Vincetić me silovao. Nakon toga su se zamijenili pa je to isto učinio Mato. Zatim su mi naredili da izađem na hodnik gdje je bio lavor s vodom i naredili da se operem. Zatim me Pero snažno zgrabi ugurao u jednu manju sobu i oborio na krevet. Tu me je ponovo silovao, čupao za kosu, iživljavao se. Zatim me vratio u dnevnu sobu i naredio da se obučem. Istresli su iz moje torbice novac koji sam im prethodno pokazala i podijelili ga među sobom. Bila sam izgubljena i bojala sam se da će me nakon toga ubiti. Vincetić je psovao jer je očekivao da u torbici ima više novca. Počeo me ispitivati gdje držimo novac i zlato. Prijetio je da će, ne kažem li, dovesti još vojnika da me siluju.
U gnojnici iza kuće
Suprug i ja smo, kad su nam oduzeli automobile, zlatninu koju smo imali zakopali u gnojnici iza svekrove kuće. U strahu da će me ponovo silovati, rekla sam im gdje je, ali kad su počeli kopati tamo, nisu ništa našli. Suprug je, ne kazavši mi, zlato bio odnio u Županju kod jednog prijatelja. Vincetić je bio bijesan, vratili su me u kuću gdje smo se bili privremeno smjestili, a pred kućom je ostavio jednog naoružanog stražara, također vojnog policajca koji je imao nadimak “Tare”.
Pero Vincetić i vojni policajac Mato koji je bio sudionik u silovanju vratili su se po nju nakon nekoliko sati. “Vincetić mi je”, ispričala nam je Tünde- Benković”, naredio da se obučem i pođem s njima u auto, naš Mercedes koji su nam oduzeli. U autu s nama bio je i kuhar koji je radio u našem restoranu. Odvezli su nas preko Save u Županju, zastali su pred nekom kućom gdje je bila hrvatska vojna policija. Vincetić je od njih zatražio da nas njihov auto prati do granice s Mađarskom, tvrdeći da smo stranci i da nas želi zaštititi. Kad nas je Vincetić dovezao do mađarske granice kod Donjeg Miholjca, šutnuo me nogom i rekao da budem sretna jer sam dobro prošla i da mi više nikad u životu ne padne na pamet prijeći hrvatsku granicu. Dat ću ti još jedan dobar savjet, kazao mi je – kad dođeš u Mađarsku, potraži drugog muža jer onaj tvoj će plivati Savom. Kuhara i mene su pustili preko mađarske granice, a Vincetić se s našim Mercedesom odvezao nazad.
Cijeli članak pročitajte na Jutarnjem.hr
