Kad je 1743. godine biskup Pavo Dragićević napravio popis katoličkog stanovništva u BiH u tadašnjem Bubalovom Boku nije zabilježeno niti jedno prezime koje u našem selu postoji danas. Selo, koje je tad bilo smješteno južno od starog groblja imalo je 30 stanovnika – 19 odraslih ljudi i 9 djece koji su živjeli u šest kuća: dvije Ognjanovića, i po jedna Miličića, Živkovića, Matuzovića i Ćurića. Preci današnjih stanovnika Boka dolaze desetak godina kasnije.
KOSIĆ – ova obitelj prvi puta se u Boku spominje 1754. godine. Rodonačelnik je vjerojatno Ivan Koso a uz njega se spominje i njegov prezimenjak Martin. Prezime se javlja u nekoliko oblika: Koso, Kosić, Kosiščević i Kositović ali je nedvojbeno riječ o istoj obitelji. Porijeklo ove obitelji vjerojatno je prečansko jer se ne nalazi ni u jednom mjestu u Bosni ili Hercegovini iz spomenutog popisa 1743. godine. Oko 1725. godine živi u hrvatskom Kobašu nekakav Martin Kosča ali ne znam može li to biti ovaj Martin koji se trideset godina kasnije spominje u Boku. Iste ove godine u Svilaju se kao graničar spominje nekakav Luka Kosić.
KRIŠTIĆ – ovo prezime javlja se u isto vrijeme s prezimenom Kosić što ih čini najstarijim stanovnicima Boka koji i danas žive u tom selu. Obitelj Krištića, ili kako nekad piše Kristića, je u ovo vrijeme jako brojna s najmanje pet odraslih, radno sposobnih muškaraca iz čega se može izvući zaključak da je ovu obitelj iz unutrašnjosti Bosne turska vlast naselila u plodonosnu ravnicu. Godine 1743. živi u Bosni šest obitelji Krištića i to u okolici Sutjeske, Vareša, Banjaluke ali i jedna obitelj u Turiću čija je glava Nikola Krištić. Moguće je da je to upravo ta obitelj jer se ubrzo nakon toga u Turiću više ne spominju. Općenito, Krištići su jedno od najstarijih prezimena u Bosni uopće. Sin bosanskog kralja Ostoje, koji je kao protukralj vladao jednim dijelom Bosne a kome je pripadala i utvrda Soko koja se nalazila između Gradačca i Gračanice, zvao se Radivoj Krištić (ubijen 1463. godine). O obitelji Krištića iz Oštre Luke, koja je nesumnjivo u starini povezana s bočanskim Krištićima, postoji i legenda o kraljevom maču koji se godinama čuvao u toj obitelji a o čemu su svojedobno pisale i novine.
ĐORDIĆ – i Bočani koji nose ovo prezime mogu se smatrati starosjediocima. Đordići se u Boku prvi puta spominju 1755. godine. Ovdje su došli iz Bijele i to njih dvojica: Luka i Lovro. Po svemu sudeći bili su braća ili je Luka čak bio Lovrin otac. Ono što je sigurno je da vuku porijeklo od nekakvog Andrije Đorde koji je živio u Bijeloj i imao sina Franju. Luka je oženio Lučanku Anicu iz Matijaševića i s njom imao najmanje devetoro djece i mnoštvo unučadi od kojih su postali današnji Đordići. Lovro je umro jako mlad, u 34. godini i imao je sina Antu i dvije kćeri. Ovaj Anto je zbog uspomene na oca uzeo prezime
LOVRIĆ – koje, dakle, s Đordićima čini dvije grane istog rodovskog stabla pa se tako nekad i upisuju u najstarijim maticama Lovrić-Đordić. Anto Lovrić doživio je duboku starost i imao četiri sina koji su također imali mnoštvo djece.
DŽIJAN – porijeklo ove obitelji je iz majevičkog sela Obodnice odakle jedan njen dio dolazi u Bok prije 1756. godine. Do 1759. godine u Boku se spominju četiri odrasla, muška člana ove obitelji i oni će još dugo zadržati rodbinske i prijateljske odnose s Obodnicom ženeći se iz, i udavajući se u te krajeve.
FILIPOVIĆ – ova obitelj doselila se u Bok između 1767. i 1770. godine iz Par Sela kraj Tuzle. Njihovo porijeklo u stvari je iz starog, srednjovjekovnog naselja Breške u Majevici gdje su živjeli kao Malići. U prvoj polovici 18. stoljeća nekakav Filip Malić odselio se u Par Selo pa je taj ogranak obitelji uzeo prezime po njemu. U Bok su se, po svemu sudeći, doselila dva brata: Anto i Ivan. Izgleda da je ovaj Anto nastradao jako mlad, u nekom sukobu izboden je nožem ali je iza sebe ostavio potomstvo iz kojeg su se razvili današnji Filipovići. Od Ivana, koji je imao nadimak Lapanda, razvila se obitelj
LOPANDIĆ – koja je uzela ovo prezime kako bi se razlikovala od Filipovića koji su živjeli u Donjoj Maloj a s kojim ovi bočanski Filipovići nisu imali nikakve rodbinske veze. Prezime Lopandić se u ovom obliku javilo dosta kasno. Do početka 20. stoljeća pisalo se na razne načine: Lapandijić, Lapandić, Lampadžić, Lampadijić, i brojnim drugim oblicima, valjda kako je pratar čuo i zapisao.
MATOLIĆ – Dvadesetih godina 19. stoljeća živio je nekakav Marko Lopandić kojeg su zvali Matolija. Vjerojatno se odvojivši od ostatka kuće njegova obitelj uzela je prezime Matolić. Unutar ove dvije obitelji, Matolića i Lopandića, jako je dobro poznato da se u stvari radi o jednom te istom rodu ali do sad nije bilo poznato da istom tom rodu pripadaju i bočanski Filipovići.
NERETLJAK – oko 1772. godine iz Hercegovine, iz okolice Neretve, u Bok se doselio Franjo, sin Mate Tadića. Za ženu je uzeo nekakvu Petrušu Ilije Vozetića iz Dubrava. U Boku je dobio nadimak Neretljak što je njegova obitelj prihvatila kao prezime. Ovaj Franjo rodonačelnik je svih posavskih Neretljaka.
VIDOVIĆ – i ova obitelj doselila se u Posavinu iz Par Sela kraj Tuzle. Prvi puta se pominju 1780. godine kada je nekakav Franjo Vidović oženio Mandu Džianović i s njom dobio blizance. Franjo je najvjerojatnije došao živjeti u obitelj Džijan kao domazet, a uskoro za njim u Bok pristižu i drugi Vidovići.
***
Sve gore nabrojane obitelji mogu se smatrati starosjediocima koji su živjeli na starom mjestu gdje se nekada nalazio Bok. Godine 1788., kada je izbio rat između Austrijskog i Turskog carstva, Turci su raselili svo stanovništvo koje je živjelo blizu Save dublje u Bosnu. Bočani su tako naseljeni u Tramošnicu, Turić i Orlovo Polje a kada su se u kasno ljeto 1791. godine vratili nisu htjeli obnavljati stare kuće nego su počeli graditi selo na novoj lokaciji kako bi bili bliže središtu kapelanije u Tolisi i putnom pravcu koji se od bogaza na Karauli protezao preko Gradišta za Obudovac i dalje. Selo je ubrzano raslo, što prirodnim priraštajem što doseljavanjem novih obitelji. Od starih obitelji, koje su prije preseljavanja živjele u Boku a danas više ne postoje, brojne su bile ove: Đermanović, Stojanović, Grašić i Sejvanović. Sve osim Grašića izumrle su ili se odselile do sredine 19. stoljeća. U Boku se, od kraja 18. stoljeća pojavljuju neka nova prezimena:
GRGIĆ – ovome rodu nisam uspio ući u trag. Godine 1786. u Boku živi nekakav Parmačijević Grga, sin Grgin. Moguće je da je kasnije uzeo prezime po ocu. Moguće je i to da je ovdje došao iz Brotnja jer se 1743. godine tamo pominje nekakav Grga Parmačijević. Pod prezimenom Grgić u Boku prvi puta nalazimo upisanog nekakvog Bartola Grgića 1793. godine.
KAMENJAŠ – nakon povratka iz progonstva Bočani su nastavili održavati prijateljske odnose s ljudima koje su tamo upoznali. Očigledno su tu pale i neke ljubavi, kao ona između Nikole Kamenjaša iz Tramošnice i Janjice Ante Kosića. Janjica je ostala trudna s Nikolom i nakon toga su se uzeli. Pošto je u Antinoj kući nedostajalo radne snage Nikola je oko 1812. godine došao živjeti u Bok gdje je i ostao do smrti 1829. godine. U tom razdoblju izrodio je mnoštvo djece od kojih su nastali današnji Kamenjaši a bio je jako cijenjen i među ostalim Bočanima koji su ga dugo godina birali u svoje seosko vijeće. No nekako u ovo vrijeme pojavljuje se u Posavini, u Matićima, i prezime Kamenjašević, koje možda nije u srodstvu s gore navedenim Kamenjašima.
ANDRIĆ – doselili su se u Bok oko 1802. godine iz okolice Tuzle, po svoj prilici iz Živinica gdje su nosili prezime Dakić. Istovremeno u Donjoj Maloj živi još nekoliko obitelji Andrića ali oni nemaju nikakve rodbinske veze s ovim bočanskim, koji se često pišu i kao Andrijić. U Bok se, izgleda, doselila samo jedna obitelj, Ive i Mande, u kojoj se 1815. godine rodio i prvi bočanski svećenik fra Ambroža Dakić.
ĐURIĆ – zbog prevelikog vremenskog jaza od 1743. godine kada se u Boku spominje obitelj Ćurić pa do 1802. godine kada se prvi puta spominje obitelj Đurić, uvjeren sam da nije riječ o istoj obitelji. Teško je odrediti porijeklo Đurića a lako je moguće da se radi i o nekom izdvojenom članu neke starije bočanske obitelji koji je uzeo novo prezime.
MARKOVIĆ – ovo široko rasprostranjeno prezime u Boku se javlja prvi put 1803. godine. Čini se da se jedan član matićke obitelji Marković, imenom Mato, odijelio i naselio u Boku jer se od ove godine spominje kao Bočanin. Dvije godine kasnije spominje se i nekakav Marković Petar, sin pokojnog Stjepana. Godine 1810. javlja se i treći Marković u Boku, imenom Luka. Ovaj Luka je do te godine nosio prezime Džian ali je bio oženjen Anom Marković-Anđić iz Matića i po svemu sudeći uzeo je njeno prezime iako je bio nastanjen u Boku. Od kojeg od ovih Markovića su potekli današnji bočanski Markovići ne znam, za to je potrebno provesti opsežnije geneaološko istraživanje.
MAŠIĆ – u Boku se prvi puta spominje nekakav Mašić Mijo, sin Grge, koji je 1829. godine oženio udovicu Lucu Đordićevu. Nakon toga nema mu više pomena ali se ovo prezime javlja sve češće: 1838. godine pominje se nekakav Ivo Mašić iz Boka, potom 1840. Mašić Marijan, sin Ive, ali ne ovog gornjeg nego nekog čija je žena bila iz Pruda. Iste godine spominje se i nekakav Mato Mašić. Jedan događaj iz 1841. godine mogao bi baciti tračak svjetla na rasvjetljavanje porijekla ove obitelji: 1. rujna te godine Mašić Ivo i Ana r. Filipović krstili su sina Ivu. Dne 19. rujna iste godine umro je Marijan, sin Ive Dabića, u dobi od 15 dana. Budući da u to vrijeme nije kršteno nikakvo dijete iz obitelji Dabić moguće je da je riječ o onom djetetu rođenom 1. rujna čiji je otac Ivo Mašić. Kum tog djeteta zvao se Marijan. No porijeklo ove obitelji mora biti puno kompleksnije. Naime, narodna predaja u Boku kaže da su Mašići porijeklom Mađari. Možda bi to moglo značiti da dolaze iz prekosavskih krajeva koji su nakon stvaranja Austrougarske dvojne monarhije (1867. godine) administrativno pripadali Mađarskoj. I sam običaj pokapanja mrtvih u ovoj obitelji pokazuje njihovo različito porijeklo. Dok se mrtvi iz svih bočanskih obitelji pokapaju okrenuti licem prema istoku, Mašići se pokapaju okrenuti licem prema jugu.
JOZIĆ – isto kao i Đurići, moguće je da se iz neke starosjedilačke obitelji izdvojio jedan član i uzeo novo prezime. Jozići se početkom 19. stoljeća upisuju kao obitelj iz Oštre Luke a tek kasnije kao iz Boka. Prvi spomen je iz 1848. godine kada je umro i u bočanskom groblju pokopan nekakav Mato Jozić koji je bio star 40 godina. U maticama krštenih 1807-1809 nema ga upisanog u Boku. Godine 1808. rođeno je jedno dijete imenom Mato, sin Pave Đordića ali izgleda da se nije othranilo jer su Pavo i njegova supruga 1810. godine dobili još jednog sina kojem su isto dali ime Mato.
BRKIĆ – ova obitelj cijelu prvu polovicu 19. stoljeća se spominje kao matićka ali pretpostavljam da se radi o obitelji koja je živjela u današnjem bočanskom zaseoku Brkići. O njihovom porijeklu nisam uspio saznati više.
***
Ovo su usputne bilješke o bočanskim obiteljima koje sam hvatao istražujući svoje obiteljsko stablo. Utemeljene su na činjenicama ali ne moraju biti točne jer sam iz tih činjenica izvlačio zaključke koji mogu biti i pogrešni, iako sam se trudio da ih izvodim racionalno i logički. Kako bismo se više prikučili istini molio bih one koji pročitaju ovaj tekst a znaju neku obiteljsku priču o porijeklu svoje obitelji ili bilo kakvu priču iz starina da je napišu u komentar ili je pošalju meni osobno. Isto tako bih zamolio da se tekst podijeli kako bi ga pročitalo što više ljudi.
Foto: Mapa s kraja 18 stoljeća na kojoj je ucrtan Bok
Foto: Topografski prikaz Boka i Matića s kraja 19 stoljeća
Autor: Marko Matolić