Dok očima želje pišem
uzdahnem iz duše moje ,
i sve hoću da opišem
biram riječi što postoje.
Na počinak sunce odlazi
prekrasno je nebo u daljini
rodna polja svjetlost obilazi
što ću tužan negdje u tuđini.
Dok suze mi kvase ostarjelo lice,
kao da sam popio svu vodu
i tuga mi neka ulazi u srce
sve dok živim ja želim slobodu.
Nedostaju potok i moja livada
mjesto koje briše sve datume
da se vratim još postoji nada
gdje je mjesec zagrlio šume.
I sve blista u čarobnom sjaju
nek iz luga vukovi se zovu
najljepše je ljudi u mojemu kraju
hoću noću ja da čujem Sovu.
Ljeti cvrčci noći dočaraju
dok ti skrivaš neke svoje tajne
s proljeća žabe pjesme poklanjaju
gledajući visoko u zvijezde sjajne.
U tuđini nema čega nema
sebe vidim ovdje kao gosta
svakog dana puno je dilema
jer srce mi na ognjištu osta.
Đurčević Stjepan-STIPA,04.10.2018
Tekst je objavljen uz dozvolu autora.