Pitali smo se hoće li Marko ponovno zvati. Poziva nije bilo, no pola sata poslije crni BMW, Markov BMW, parkirao se u blizini Lucijinog stana. Marko je izašao iz BMW-a i krenuo prema zgradi gdje Lucija stanuje. Lucija se vidno uplašila. Ja moram priznati da mi nije bilo svejedno, srce mi je počelo jače lupati, nisam očekivao da će Marko tako brzo reagirati. Sada nije bilo prostora za povlačenje. Pred Markom nisam želio ispasti kukavica. Povučem li se, taj nasilnik će to shvatiti kao slabost, čim osjeti slabost navalit će još više, to je standardan način razmišljanja nasilnika. Pokažem li odmah zube, dadnem li mu do znanja da ga se ne bojim, mogao bi odustati i povući se. Mogao bi krenuti i u direktnu konfrontaciju, moglo bi doći do fizičkog obračuna, policije i svega ostaloga, no ja nisam imao druge solucije. Odlučio sam izaći i zaustaviti Marka prije nego li dođe u Lucijin stan. Luciji sam rekao da pričeka, zatim sam uzeo jaknu, na brzake obukao patike i izjurio iz stana. Svašta mi je prošlo glavom dok sam išao ka Marku. Vidio sam ga na hodniku zgrade, ja sam išao od stana prema njemu. Prišao sam mu direktno i zaustavio ga. Bio je otprilike moje visine, ali deblji, krupniji i nabildaniji od mene. Bio je ćelav s velikim čelom i onom klasičnom zaštitarskom glavom.
„Vi ste Marko i malo prije ste zavali Luciju“.
„Momak, tko si ti i što hoćeš?“ upitao me.
„Ja sam njezin dečko, recite što hoćete od Lucije?“
„Dečko“, on se nasmijao. Zatim je arogantnim glasom rekao da je bolje da se maknem i da potražim drugu curu. Krenuo je da me zaobiđe, no ja sam mu opet blokirao put. „Marko, da li treba da ja zovem tvoga šefa. Imam neke zanimljive informacije o njemu?“
Pogledao me je zbunjeno, ja sam izvadio mobitel, pokazao mu jednu od onih slika što ih je Lucija pribavila, pokazao sam i screen shot nekih osjetljivih poruka koje je Lucija pribavila s računala mog bivšeg šefa. Izgled Markovog lica se naglo promijenio. Nestala je samouvjerenost i arogantnost, primijetio sam bijes. Marko je svojom desnom rukom krenuo da mi silom oduzme mobitel. Uhvatio me za ruku, počeli smo se naguravati, bili smo u onom raspoloženju kada gledate ljude pred tuču. Jedan drugog, odvaguju, svađaju se, naguravaju, no ni jedan ne lansira otvoreni napad. Marko nije krenuo da me udari i prebije, nije krenuo s otvorenim napadom, samo je išao za time da mi silom otme telefon. Tražio je da mu dam telefon. Kada je krenuo prema meni, mogao sam ga udariti šakom. Prvi udarac, ako dobro sjedne, može imati odlučujući ishod u tučnjavi, znao sam to jer sam ranije amaterski trenirao boks, a i prije dolaska u Zagreb redovno sam išao u teretanu. Procjenjivao sam da bi li ga mogao fizički svladati, ali samo ako ga dobro pogodim prvim udarcem, ako ga prvim udarcem uzdrmam, sve što treba da učinim je da ga nastavim tući prije nego li dođe sebi. Ako bi fulao prvi udarac, upao bih u probleme. Mislim, ja jesam bio u dobroj fizičkoj kondiciji, ali Marko je bio krupniji i nabildaniji od mene, plus, s obzirom na prirodu posla kojim se bavio, sigurno je trenirao neki borilački sport, a i sigurno je imao više iskustva u tučnjavama od mene, jer ja nisam bio tip koji se tukao po kafićima i sličnim mjestima.
Premišljao sam se, obuzeo me adrenalin, bio sam sekundu od toga da ga udarim, znao sam da to neće riješiti probleme, no ako već mora doći do tuče, bolje je udariti prvi. Srećom, Marko se iznenada odmaknuo od mene. Naše naguravanje nije moglo trajati dulje od 20 – 30 sekundi. Ja sam čuo glasove, u hodnik su ušla dva muškarca žena i dijete. Bili su stanari zgrade i slučajni prolaznici. Marko sigurno nije htio izazivati daljnju pažnju i nastaviti napad pred nepoznatim ljudima. Netko bi sigurno pozvao policiju, ta opcija mu izgleda nije odgovarala. Drskim glasom s nekim ubilačkim pogledom Makro me je upitao otkud mi te snimke. „ Boli te kur.c otkud mi“, odgovorio sam jednako drsko. „Slušaj me mali, ja ne znam tko si, no ti ne znaš s kim se kvačiš, ne znaš u što se trpaš, ti nemaš pojma tko je čovjek čije slike imaš, nemaš pojma s kim je sve povezan i koliko je moćan, bolje ti je da se od svega makneš jer bi lako mogao zaplivati Savom“.
„Je li ti meni prijetiš?“ upitao sam ga. „Ja ti ne prijetim, ja te upozoravam, ja ti neću nauditi, ali ima ljudi koji hoće, kazao mi je smrtno ozbiljnim glasom. Na kvači se s ljudima koje ne znaš, nećeš biti ni prvi ni zadnji koji je zaplivao Savom“, Marko je ponovio prijetnju. „Vidjet ćemo tko će zaplivati Savom?“ ja sam odmah odgovorio. Marko se nakon moga odgovora okrenuo i otišao.
Ja sam se vratio u stan. Iz Lucijinog stana sam vidio kako Marko pali BMW i odlazi. Moram priznati da se nakon susreta s Markom više nisam osjećao sigurno. Razmišljao sam hoće li me netko pratiti kada krenem kući, hoće li me netko dočekati i prebiti ili pokušati ubiti. Nije više pametno da se krećem sam, da idem u ulice gdje nema puno ljudi, opasna su vremena. Razmišljao sam i da nabavim vatreno oružje, mogao bih izvaditi dozvolu za nošenje oružja i kupiti legalno pištolj, a mogao bi i preko određenih ljudi ilegalno nabaviti vatreno oružje. Sigurnije bih se osjećao s pištoljem, no u podsvijesti sam se nadao da ga nikad ne bih morao upotrebljavati. Privukao sam pažnju na sebe, danas je sve započelo. Jednim dijelom ja sam to želio, no sada kada je sve počelo, osjećao sam sve veću nervozu i strah.
Autor: Mario Pejić
