Postoje brojni ljudi i interesne grupe koje u javnosti guraju naočigled humanističku i pravednu ideju kako novac nije važan. U propagiranju politike, „Novac i materijalno nije važno“, prednjače vjerske institucije, kod nas katolička crkva.
Upravo vječne teme novca i materijalnog dotaknuo se i naš Gvardijan na propovijedi za Svi Sveti kada je govorio protiv iseljavanja i napuštanja ognjišta, ali ne na ispravan način, ( da inzistira na poboljšanju životnog standarda ), već na način da je banalizirao vrijednost novca i materijalnog bogatstva,
Paradoksalno, ta ista crkva i svećenici koji s oltara propovijedaju protiv novac, sami ne bježe od novca, već ga uzimaju gdje stignu. Tako crkva naplaćuje sve svoje usluge, a nikad se nije ni odrekla proračunskog novca.
U osnovu nema ništa sporno u tome da crkva naplaćuju svoje usluge. Kao i svaka druga institucija da bi opstala crkva treba novac, ali kada već opstaje pomoću novca, neka barem javno ne govori da novac nije bitan i važan.
Novac je važan i to treba javno reći
Sustav u kojem mi trenutačno živimo zove se kapitalizam, a pokretačka snaga tog sustava je upravo novac. Ljudi se širom svijeta upuštaju u radne odnose, sele, uključuju u političke stranke, pokreću poduzetničke poduhvate, a sve kako bi došli do novca.
To je razumljivo iz razloga što je novac sredstvo koje nam je potrebno za zadovoljavanje naših životnih potreba, bilo onih primarnih, bilo sekundarni.
Kada su u pitanju primarne potrebe, riječ je o hrani i smještaju. Zvučati će ružno, ali bez novca čovjek će brzo doći u poziciju da nema što za jesti, ( trgovine ne daju besplatno ), ili u situaciju da ostane bez krova nad glavom, što ugrožava egzistenciju svakog čovjeka.
Osim ovih najosnovnijih potreba, ( smještaj, hrana), novac nam treba za struju, vodu telefon, Internet, automobil i sl, znači moramo imati novca kako bi mogli konzumirati sve te proizvode ili usluge.
Što imamo više novca, pruža nam se veća mogućnost da uživamo u životu, jer više novca znači i veću slobodu. Primjerice, ljudi danas sve više kupuju životna iskustva, ako volite putovanja i upoznavanje različitih kultura, da bi putovali treba vam novac. Unatoč želji, ako nemate novca ne možete putovati.
Ako želite nekom pomoći, primjerice nekom bolesnom platiti liječenje, da bi pomogli opet vam treba novac. Možete imati dobru volju i želju, ali bolnica traži pare, dakle opet trebate novac.
Možemo ići dalje, možemo uzeti bilo koji kriteriji, opet ćemo doći do zaključka da je novac itekako važan. Nema potrebe javno to skrivati, nema se potrebe nad tim zgražati, to je jednostavno tako. Budući da smo ustanovili da je novac važan, upravo je novac te njegovo stvaranje i raspodjela ona tema s kojom bi se društvo primarno trebalo baviti.
Raspodjela novca uvijek je i raspodjela društvene moći i ugleda. Tamo gdje se vrti novac, prelamaju se različiti interesi, a upravo su interesi razlog zašto pojedine institucije javno umanjuju vrijednost novca.
Interesi
U gornjem dijelu teksta ukratko je pokazano da je novac važan. Sada ćemo se pozabaviti pitanjem zašto netko umanjuje vrijednost novca. Ljude koji umanjuju vrijednost novca treba podijeliti na dvije skupine.
Prvu skupine čine razne interesne grupe, političke stranke, religijske institucije, razni moralisti i slično. Radi se o ljudima i institucijama koje imaju novac, ali namjerno javno govore da novac nije važan, zato što su svjesni da je važan, ali se zbog velikih ekonomski nejednakosti boje da siromašne skupine neće shvatiti važnost novca, pa na osnovu tog zatražiti drugačiju preraspodjelu novca i materijalnog bogatstva.
Sebi uzmi novac, budalama reci da nije važan i ako prođe, super, cilj ostvaren. Zbog takvog sistema djelovanja često imamo slučajeve da ljudi na visokim položajima ( puni novca ), govore kako novac nije važan. Nadam se da vam je sad barem malo jasnije zašto to govore.
Drugu skupinu ljudi koja banalizira novac uglavnom čine siromašni ljudi koji nemaju novca. Oni se drže nekog obrambenog mehanizma, ja nemam novca, pa ću javno govoriti da novac nije važan, jer ako kažem da je novac važan, onda znači da sam neuspješan jer ga nemam,
U praksi takve osobe žele novac, smatraju ga važnim, ali ga nemaju pa umanjuju njegovu vrijednost i važnost. U toj njihovoj priči oko nevažnosti novca nema ništa pravedno i vrijedno divljenja, jednostavno ti ljudi su izmanipulirani i pričanjem protiv novca rade protiv svojih interesa.
Bilo kako bilo, kad netko priča protiv novca, zapitajte se zašto to radi, ili još bolje tražite da vam na lijepe oči da određenu količinu novca, npr par stotina maraka, pa javite kako ste prošli.
Ljudi idu za novcem
Iako je novac važan, kao i sve drugo i važnost novca ima svoje granice. Novac omogućava čovjeku da može lijepo i ugodno proživjeti svoj život, no to što može, ne znači da će čovjek s novcem lijepo i proživjeti svoj život. Kao i bez novca, i s novce se može upasti u probleme, sukobe, i sl, ali za to nije kriv novac, već karakter čovjeka, koji sve otvorenije iskazuje karakter, (osjeća se moćnijim ), što ima više novca.
Obrnuto, nedostatak novca uvijek će dovesti do toga da čovjek ima loš, nekvalitetan i neispunjen život. Kako da čovjek živi sretan život, ako ne zna da li će sutra imati za liječenje ili za knjige djeci u školi. Glupo je tu pričati o sreći, to je patnja i ništa drugo.
Za kraj članka vratimo se na temu novca i iseljavanja. Pogledajmo slike s autobusnih kolodvora, pogledajmo kolone iseljenika koji su za Svi Svete došli obići svoj kraj. Nisu ti ljudi otišli na zapad zbog progona ili zbog srpske prijetnje, otišli su zbog nezaposlenosti i malih plaća, dakle otišli su za novcem.
Ne treba ih zbog tog kritizirati, imaju jedan život i neka ga prožive. Naši na vlasti su zakazali, umjesto što pričaju budalaštine protiv novca, trebali su stvoriti uvjete da novca bude, ( npr, poboljšati obrazovanje, suzbiti korupciju, poticati razvoj znanosti i sl, ), pa bi im ljudi ostali na vjekovnim ognjištima.
Od ispraznih priča se ne živi, živi se od novca, naše iseljeništvo je najjači dokaz.
Autor: Mario Pejić