Još prije dvadesetak godina, Čoko je bio strah i trepet male djece u bosanskoj Posavini. »Nemoj u mrak, Čoko će te!«. Ako je dijete nemirno, priprijetili bi mu roditelji: »Eto ide Čoko!«. Često se djetetu i preventivno prijetilo: »Ako ne budeš slušo, odnijet će te Čoko!«.
Djeca, a ni odrasli, u stvari nisu znali što je to, ili tko je to Čoko. Bilo je to nešto nejasno, bestjelesno, ali vrlo strašno i živjelo je u mraku iz kojega je vrebalo djecu. Da ga je itko ikada vidio – nije, ali strah od Čoke bio je stvaran.
Podataka o tom biću imamo malo, no iz nekih knjiga i razgovora uspio sam nagrecati neke informacije od kojih sam sklopio jednu pretpostavku, koju ću u ovom tekstu pokušati obraniti.
Moj osnovni zaključak i polazna pretpostavka je to, da je Čoko biće čije porijeklo treba tražiti u ciganskom folkloru. Ciganska demonologija sadrži veliki broj demona. Većina njih vodi porijeklo od naroda podzemnih demona Loçolico, koji su nekoć imali ljudske duše, i naroda dobrih vila Keshaliyia. Veliki broj grozomornih demona koje su izrodili kralj i kraljica ova dva naroda opisan je u studiji Jean-Paula Cléberta Cigani (Zagreb, 1967). Osim nedaća koje donose, opisane su i njihove spoljašnje karakteristike, no u ovoj studiji među pobrojanim demonima ne nalazimo spomena Čoki. No o njemu je jedan zapis ostavio vojvođanski pjesnik Mika Antić. Naime, u svojoj pričici Kad sam bio garav, Antić Čoku zove Čohana, i naziva ga zlim duhom koji jede djecu. Iz detaljnijih opisa koje navodi, očigledno je riječ o našem Čoki, kojem, treba napomenuti jer je znakovito, kod nas u Boku nekad tepaju nazivajući ga »Čokan«. »Samo ti revi. Sad će Čokan!«. Antić piše: »Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.« Vidimo, dakle, da je i kod Cigana Čoko/Čohana služio za zastrašivanje djece. Antić je, također u istoj priči, ostavio bilješku iz koje saznajemo da Čohana obitava u mraku: »Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti.« Iz ovih nekoliko Antićevih rečenica vidimo da su ova dva bića, Čohana i Čoko, vrlo slična. Uz sve to, u našem, posavsko-hrvatskom folkloru, Čoko odnosi malu djecu a takve radnje se često vežu i uz Cigane.
Međutim, i dalje ostaje problematika Čokine bestjelesnosti, što ga ne određuje kao klasičnog ciganskog demona ili zlog duha. Pomenuta Clébertova studija bi nam mogla ponuditi odgovor i na ovaj problem. Iz nje se, naime, može zaključiti da Čohana, koju autor naziva cohani, nije biće, nego vrsta crne magije, »koja svojim raznim djelovanjem ulijeva grozan strah« (str. 178). Clébert navodi kako se Cigani od cohanija brane postavljajući metlu preko praga (u našem folkloru ovo je djelotvorna obrana od mȍre), a u istoj rečenici navodi kako se taj narod strahovito boji noći, te da se taj strah odrazio u njihovim raznim legendama (str. 187).
Vidimo, dakle, da Clébertov cohani predstavlja crnu magiju (bestjelesnost) koja vreba iz noći. Antićev Čohana živi u mraku i vreba djecu, te da Cigani njime djecu i plaše i to čak na isti način kao i posavski Hrvati, jednostavnim: »Ide Čoko!«. Sve ove karakteristike, uz sličnost imena, ima i naš Čoko.
To što je Čoko u naš folklor stigao iz ciganskog, ne treba čuditi. Mnoge riječi i stvari u našim običajima i pričama vuku porijeklo iz ciganskih riječi, običaja i priča. Riječi drum (put) i lova (novac) iz ciganskog su jezika. Magijska formula koju Cigani izgovaraju kada vide mladi Mjesec: »Mladi mjesec je izašao, neka nam donese sreću, našao nas je bez novaca, neka nas ostavi sretne i zdrave, s dosta novaca«, neobično podsjeća na naš običaj da se protrese džep kada se ugleda mladi Mjesec, jer to donosi novčanu zaradu. I običaj koji su naši stari njegovali na Svetu Luciju neodoljivo podsjeća na ovaj koji su njegovali mađarski Cigani, opisan u Clébertovoj studiji: »[…] da navedemo slučaj one djevojke koja pati za ljubavlju, ali još nije nikoga izabrala. […] Na Svetu Luciju uveče ona napravi trinaest valjušaka od brašna i vode, ispiše trinaest muških imena na trinaest ceduljica, koje postepeno umijesi u valjuške. Zatim ih baca u kipuću vodu. Onaj valjušak koji prvi ispliva na površinu sadržava ime odabranika.« (str. 199).
Autor: Marko Matolić